beats by dre cheap

Posebniji nego sto sam mislila

Ispričavam se svijete, zbog zadnjeg posta. Ispričavam se tebi, lijepo moje crno, zbog svog podcjenjivanja kojim te obasipam. Baš simpatično od mene, baš prelijepo. Jer da, kočiš me i jesi jedan konobar iz Čapljine, još uvijek u srednjoj školi, ne znam koju godinu za redom. I ja možda jesam jedno biće koje je doguralo daleko, daleko od malog hercegovačkog sela.

Ali ja sam i ono biće koje gotovo nikad u životu nije voljelo samo sebe. Nikad nisam pomislila da sam lijepa, zgodna, vrijedna pažnje. Nikad nisam posvećivala vrijeme sebi, sebi kao fizičkom biću. Nikad se nisam voljela.

Sad se volim. I hranim zdravo. Vježbam, uživam u svakom trenutku. Imam neko samopouzdanje koje nikad nisam imala, neku vjeru u sebe i neki jebeno dobar osjećaj o povratku kući ovog ljeta. Banalne su to stvari. Dokazati ću svima da to što sam otišla u Ameriku ne znači da se vraćam kao pretilo, prljavo i umišljeno biće, "amerikanka", kako ih svi oni vide. Kako sam ih i ja vidjela. Ne. Vraćam se u boljoj formi nego ikad, sa samopouzdanjem koje nikad nisam imala, sa vjerom u sebe, sa psihičkom stabilnošću na zavidnom nivou u usporedbi s mojim stanjem u zadnje vrijeme. Vraćam se sretna. A sve to zbog tebe.

Volim te i nemam potrebu dokazivati se tebi ni u kom pogledu. Što ne znači da sam se prepustila jer znam da mogu s tobom kako hoću. Ne dušo. To što si ti napravio u zadnja 3 mjeseca od one nesigurne djevojčice, samim time što si bio tu za mene i neupitno vjerovao u mene je nevjerovatno. A bio si tu usprkos 7800km distance. I upravo zbog toga zaslužuješ najbolje od mene.

Žao mi je što je ovaj blog postao moj dnevnik, trpi sve moje ispade i hormonalno prouzrokovana preseravanja. Al to bi se moglo promijeniti. Jer vraćaš poeziju u moj život, ti cigane mali, ti dušo moja jedina. Ti koji vrijediš više od bilo koje pretenciozne budale na ovom svijetu jer stojiš čvrsto na zemlji, a imaš snagu da me digneš u oblake. I staviš mi na lice onaj glupi osmjeh koji već mjesecima ne mogu izbrisati.

Još jedan mjesec. A onda... Ne znam? Hvatamo zvijezde u dubini rijeke i rolamo ih, onako bez filtera, dok smo još mladi...? Zvuči kao plan, ne?

Poetry of a Mathematician
http://nijebitno.blogger.ba
02/04/2010 04:38