beats by dre cheap

Ovaj put jeste PMS

Ali sad plačem zbog tebe. Jer mi fališ, "malo moje ćudljivo".
Sanjala sam te, sjedili smo i potiho se držali za ruke, da nitko ne vidi. Pričao si mi kako si se pokupio s nekom malom. A M. je stajao pored. I u snu mi je bilo stalo do njega, ali samo sam vidjela tebe, samo sam tebe voljela i željela. Bolan je bio i san, a još bolnije buđenje. Fališ mi više od ičega, i idalje boli, onako muklo, beznadno... Previše boli što je zauvijek gotovo. Jer nismo mi odradili sve svoje... Toliko je toga ostalo nedorečeno.

Postoji priča. Priča o Violeti.
Bila je djevojčica, nepunih devetnaest. I imala je momka kojeg je voljela, s kim je bila povezana na nekoj višoj razini. Bile su to 80-e, slali su si namirisana pisma i redke poezije. Najčišće emocije u najjasnijem obliku. I Ivica je volio nju, i bio je spreman žrtvovati sve i pokušati vezu na daljinu, kad je došlo do toga. Jer Ivica je bio stariji, i čekale su ga 4 godine fakulteta u Zagrebu. A u to doba, Zagreb je bio preko svijeta. Zagreb je bio Amerika.
U to vrijeme postojao je i Pavo. Uporni momak iz mjesta, momak koji bi dobio što god zacrtao jer to mu je bio karakter. Vječni borac. A taj put zacrtao si je Violetu. Pavo je kao tajno oružje imao svoju povijest, koja se nekako čudno isprepletala s Violetinom. Naime njena majka je imala jednu veliku ljubav, koja je rasla kroz pisma. Momak se zvao Pavo. Stariji brat Pave iz priče. Njega je život odnio daleko od kuće, u vojsku, tamo u 1940im, i nikad ga nije vratio. Kući se vratio samo kofer pun pisama Violetine mame i jednom jedinom slikom njega u mornarskom odijelu. Violetina mama, tada samo slomljeno i tužno djevojče, udala se za prvog momka koji se pojavio na njenim vratima, i dobila je 3 divne kćeri, ali Pavina slika uvijek je ostala pokraj njenog kreveta. I upravo nju bi Violeta, kao dijete, odvajala na stranu od svih ostalih... Zbog nečega je bila posebna.

I kad je došlo vrijeme za Violetu da odluči šta želi od života, ona je krenula linijom manjeg otpora. Pavo je bio tu, mogao ju je lako izvući iz jada i bjede te male seoske kućice u kojoj je živjela. A Ivica je bio samo san, ptica koja je previsoko letjela za njene niske domete i ograničene horizonte.
I  tako su 29.11.1986. zazvonila zvona na crkvi, za jednu tužnu djevojku čiji je pogled stremio u daljinu, i za jednog hrabrog i upornog mladića koji je dobio što je htio.

Godinu dana kasnije, Violeta, Pavo i mali, ironično, Ivan, u kolicima, šetali su Čapljinom. Pored njih su prošli dama i gospodin iz Zagreba, s bebom u kolicima. Bez pozdrava, bez pogleda, samo prošli... Nakon par koraka, u istom trenu su se okrenule dvije glave, onako skrivećki, i potražile se "po poljanama davno zakopane čežnje" po zadnji put. I suze su samo tiho potekle niz Violetino lice.

I nije čudno što i danas, s troje djece koja uspjevaju u svojim ciljevima i čine je sretnom, Violeta ponekad ima "izgubljeni pogled" koji uzaludno traži u nekim daljinama te dobro poznate oči, i izgubljenu ljubav.


A danas evo, dolazi i treća generacija tužnih priča i daljina koje dijele. Sudbina je kurva.

Poetry of a Mathematician
http://nijebitno.blogger.ba
27/07/2009 11:42