introspection Poetry of a Mathematician

Poetry of a Mathematician

Svijet mašte, osjećaja i misli jednog izgubljenog bića...

11.07.2009.

Nisam u PMSu a plačem

Ne događa se prečesto. I nije zbog tebe. Mislim, uvijek ima i tog faktora, bar malo, ali ovo je nešto drugo.
Osjećam se nemoćno i izgubljeno. Treba mi love i to puno i brzo. Posao nisam našla, radim malo kao ispomoć u kafiću, al to je ništa. Tata je bolestan. I više nego što će priznati. Trebao je u bolnicu, ali nije, jer ako on ode, mi propadamo, čitava je obitelj na njemu. A on je nervozan po naravi, nije ni čudo da je dobio čir. A i on i mama govore da sam ja kriva za to, da se on živcira zbog mene. Hvala, znam da je i to jedan od faktora, ali imam dovoljno briga, nemojte i to trpati na mene. Strah me je, između ostaloga. Tata mi je sve, koliko god nekad bio nerazuman i živčan, on je osoba s kojom najviše mogu pričati, koja me voli više od sebe. Ne mogu zamisliti šta bi da se njemu nešto dogodi. A samo se nervira zbog mene. Želi mi najbolje i ne zna kako doći do te love koja mi sad treba. I zato se istresa na meni, a ja sam i onako labilna.
Brat je jebeno sebičan, ima brdo love i kupio si je bike, i sad kupuje robu i slično, a sestri ni da ponudi nešto da se obučem ili nešto slično. Nije ga briga ni najmanje, samo da je njemu dobro.

A ja ne znam kako da pomognem tati. Kako da nabavim brdo love u kratkom vremenu? Mislim, čovjek se danas zeza da bi najbolje bilo da sadimo travu u plasteniku. Da, zeza se on, ali želi mi reći da ni on ne zna kako ćemo izaći na kraj.

A kao da mi nije dovoljno briga oko samog odlaska u nepoznato... Sad se osjećam kao da čupam kruh iz usta čitavoj obitelji. Ne znam više šta da radim ni kako da se postavim? Odakle da rodim 3000KM?!

I onda vidiš ljude koji rasipaju na veliko, troše na bespotrebne stvari, na čistu uživanciju i ne znaš da li da im zavidiš ili da ih žališ zbog praznine, egoističnosti i uskogrudnosti.

Ma ovaj svijet propada.
U mom mjestu u zadnja 2 tjedna u bolnici je završilo 5-6 ljudi otprilike od 40-50 godina. Jedan je danas preminuo. Šestoro djece ostalo iza njega, nitko ne radi. Drugi je odveden u ludnicu, žena i dijete koje još nije prohodalo ostali kući.
Tata mi je bolestan... A mora dati crno iza nokta da bi svoju jedinu i najdražu kćer, njegovu pametnu curu, njegov najveći ponos, otpremio u svijet.

A ja ne znam kako da mu pomognem!

07.07.2009.

Suze su stale

Da, nekako... Jednostavno ih nema. Mislim, nisu daleko, ali nedam im van.
Dosta je bilo. Želim čuti da imaš nekoga, neobavezno, da uživaš i da ti je lijepo. Želim čuti da ti falim, onako bez ikakvih želja i očekivanja, samo da ti nedostaje moje prisustvo. Jer ti meni fališ. Ali idem dalje. Idem dalje u svom BitcH stilu. Nije me briga. Apsolutno nije. Ni tko, ni kako, ni kada. Nije me briga.
Zar ove godine nisu stvorene za to? A ne da se vežemo i shvatimo koliko je netko bolji od sviju drugih koje znamo, koliko nečiji prsti bolje pristaju s tvojima nego ostali...  Zašto bi netko to želio? Ja znam da ću u jednom trenu u svom životu stati i zapitati se "što bi bilo kad bi bilo", ali duša mi je mirna. Znam zašto, ali neću napisati. Dosta je bilo.

Znaš sve... Znaš, znaš, znaš. Ali neću pisati. Idem dalje. Nije bitno. Ja samo idem dalje. Nekud...

05.07.2009.

....................

Koncert je bio savršen, kao što je i za očekivati od Hladnog Piva... Sve u svemu, nije mi žao što sam stopirala u ta doba... =)

02.07.2009.

Like the way you ignore me

Daj idi dovraga. I ne vraćaj se.
Koji vrag ti hoćeš? Kažem ti da te još uvijek volim, da mi značiš puno, da mi nedostaješ... Ti se osjećaš nelagodno. Pričam ti o drugima, o glupostima, o nečemu što mi ne pada na pamet, o zezancijama oko Igora i ti me ignoriraš. Pitam te za cure, dal postoji išta u tvom životu trenutno, ti i dalje ignoriraš. Zezamo se na sistem nas, na sistem nedavne prošlosti, pričamo o nama, o našim noćima, smijemo se... I meni to odgovara, ali iskreno, nije baš produktivno.

Šta hoćeš!?

Ja znam šta ja hoću.

1) Ja hoću tebe, i hoću nas.
Ako imaš Duke igdje u svojim planovima, i kao neku najmanju opciju o kojoj razmišljaš, ja ću provesti ljeto otvorenih ruku, zatvorena srca. Zezancija ok, ti si slobodan da radiš što hoćeš, ali dok god postoji i najmanja šansa da dolaziš na Duke, ja ću stajati sa strane, dajući ti potpunu slobodu, ali koristeći svoje pravo da se nadam i da čekam. Jer vrijedan si ti honey i više od par mjeseci čekanja.

2) Hoću krenuti dalje.
Ako ne postoji ni najmanja šansa da dolaziš u Durham, ako je tvoj um iz nekog čudnog razloga zacrtan protiv te opcije, kao što mislim da jeste, onda mi to jasno daj do znanja i objasni mi molim te taj razlog i krenuti ću dalje. Ali onda, kad te u zezanciji pitam dopuštenje za nešto novo, daj mi ga molim te. Ne znam... Znaš me, i znam da znaš osjetiti misli koje krijem iza nekih glupih zezancija. Kad kažem da neću daleko od BL, nasmiji se i reci "šta fali", ili nešto takvo, jer treba mi tvoje dopuštenje, ako već nema ni najmanje nade da vidim jedno malo garavo u NC. Treba mi finalna dozvola da te zauvijek prekrižim. Iako to ni najmanje ne želim!

Gledam film u kojem cura rađa, a muž je drži za ruku. Vidim tebe dovraga! I daj budi jebeno okrutan, reci mi da idem protiv toga i ići ću. Preživjet ću. Kako tako. Ali mi više daj do znanja na čemu si ti. Pričaš mi o vozačkom, o vizi, o filmovima... Gdje su tvoje emocije kretenu jedan? Šta se događa trenutno u tvojoj glavi, tvom srcu? Nemoj mi reći da si opet podigao one zidove oko sebe, koje sam ja s mukom rušila 7 mjeseci...

I ne, neću se ispričati za ovaj post, nije mi žao.

01.07.2009.

I want you there!

Ne želim lagati da se ne nadam. Jer nadam se. Nadam se svakim komadićem svog bića da ćeš otvoriti te knjige i pogledati ih objektivno, bez uzimanja u obzir da sam ja tamo. Jer na neki čudan način, ne znam zašto, i voljela bih znati, ali ti si tu opciju prekrižio unaprijed. Upravo zbog mene... Neka jebena životna ironija.

Ne razumijem niti ću.

Nadam se samo da ćeš otvoriti taj prospekt i vidjeti se tamo onako kako te ja vidim.
Give it the fuckin objective shot!
"Please don't let this turn into something it's not,
I can only give you everything I've got..."

26.06.2009.

Pišem iz navike...

Da... Nekako je sve postalo navika...
Pisati ovdje, da imam neki trag, ukucavati ona 3 slova na facebook search da bih otvorila taj profil, slušati memorije u nekim novim pjesmama dok očajnički izbjegavam stare, zaspati svaku večer u suzama, grleći jastuk i negdje daleko osjećajući tvoj dobro poznati miris...

Sinoć se nisam mogla sjetiti tvog lica u potpunosti... Ne znam zašto... I sam pogled na neku od slika, da bih se podsjetila, upravo mi je navukao onu sjetu na lice i suze u oči...
Nedostaješ mi prijatelju, više nego što mi je itko ikada nedostajao...
Ustvari, nisam ja ranije ni znala šta ustvari znači ta riječ. Eto, još jedna stvar kojoj si me naučio. :)

12:13 (netko te voli, fore još iz osnovne-tko zna tko bi to mogao biti... sve manje vjerujem da si ti... dovoljno si jak da ustvari pređeš preko svega do sada...  i uredu je, naravno, nemaš razloga pozivati se na memorije... samo pusti mene, sentimentalku, da još malo plutam vodama čežnje, neispunjenih snova, neostvarenih želja, nedovršenih uspomena...)

You could be happy and I won't know
But you weren't happy the day I watched you go
And all the things that I wished I had not said
Are played in loops 'till it's madness in my head

Is it too late to remind you how we were
But not our last days of silence, screaming, blur

Most of what I remember makes me sure
I should have stopped you from walking out the door

You could be happy, I hope you are
You made me happier than I'd been by far

Somehow everything I own smells of you
And for the tiniest moment it's all not true

Do the things that you always wanted to
Without me there to hold you back, don't think, just do
More than anything I want to see you, girl
Take a glorious bite out of the whole world


Znaš da sam takva, i takvu si me nekad volio... Sad bar poštuj moju melankoliju... Pusti me da još malo sanjam... Ne tražim da mi potičeš snove, ali nemoj se truditi da ih ubiješ.. Vrijeme liječi sve, nekad će iz moje mušičave glave nestati i zadnja nada... Vjerujem da hoće... A do tada, neka suze same idu, nije mi žao jer znam da je ono što oplakujem vrijedilo i mnogo više od par slanih kapljica na mome licu.

"She's perfect, because in her own way, Rita is as damaged as me." -Znaš ovaj citat jako dobro... Ti nisi damaged, ali namjerio si se na jednu takvu. Sada je pusti da liječi svoje rane...

20.06.2009.

Gubim te...

Tek sada osjetim kako te gubim...
I znam da tako mora biti...
Ali boli...
I, iskreno, često se negdje potiho provuče i ono pitanje "Mora li zaista biti tako?", iako se trudim zataškati ga, umiriti i skiti... Gurnuti negdje duboko, u krvave procjepe srca.

Želim nas. A ne znam šta ti želiš.
Spremna sam na sve. A ne znam koliko si ti spreman.
Jer nedostaješ mi do bola. A ne znam nedostajem li ja tebi.
I još uvijek te volim. I znam da i ti mene voliš. Samo ne znam na koji način više. Kao lijepu memoriju?
I spremna sam ti biti prijatelj, to i jesam sada. Ako je to ono što ti zaista želiš.
Ja sam sretna i tako. Samo da te imam u životu. Ali želim da znaš da ja, negdje u dubini sanjam da još u tvom srcu imam posebno mjesto.

Ne gubis, niti ces.
<3

Objavio/la Cloud Cuckoo prije 2 mjeseca 7 dana


Opet te proklete suze. A nema tko da ih obriše.

14.06.2009.

Random, but not inconsequent (primarno napisano kao note na facebooku, tamo me pukla inspiracija)

Imam potrebu napisati note. A ne znam o čemu. Apsolutno nemam pojma. Samo je moram napisati.

Da pišem o Rijeci? Rado, jer ponovno je ona stara, nikad se nije promijenila ni sekunde, samo je ja lani nisam prepoznala dok sam bježala širokom toplom moru, ostavljajući moje hladno nemirno korito dječici koja tek dolaze.Dječici koja skaču s iste vrbe i spuštaju se slapom ispod istog mosta, provokativnog imena. Ali neću pisati o Rijeci, jer ima previše konotacija od ranije... Rijeka je jak faktor u mom životu, jer "nemilosrdno vuče i nema koristi u opiranju"... Pustim se, pa gdje završim... A previše me daleko odnjela sada, da bih bez bola ili barem nostalgije pisala o Njoj.

Možda o Suncu? Mi smo na Vi. Nisam neki fan te goruće lopte gasa negdje otprilike 150 000 000 kilometara od subjektivnog centra našeg svemira.Nisam fan, jer je nepredvidljivo. Drugačije kad ga gledaš iz drugačijeg kuta.
Ujutro je blago, umiljato i mazno se uvlači kroz prozor, u sobu, u krevet... Poput dobro znanog ljubavnika koji te pomiluje po licu ujutro, da te probudi potpuno nježno i ne prekine neki san koji se možda stvara u poljanama mašte te tvoje uspavane glave. Da, takvo je ujutro...
U podne je već nedodirljivo, prkosno i pakosno, nemilostivo prži s visine. Ta pakost zna dovesti do bola, kad prodre preduboko u osjetljivu kožu i zacrveni i ono, inače besramno, lice. Posebno je opasno sada, nakon spokojne zime i mirnog, blagog proljeća, jer tvoje krhko tijelo nije spremno ni sposobno upiti te jarke zrake bez posljedica... Posljedica koje slamaju i iscrpljuju u dubinu.
Prevrtljiva kugla je navečer najgora. Tako blistava, a tako bezopasna, isijavajući jarko crvenu svjetlost koja joj daje dojam ranjivosti i bespomoćnosti, svjetlost boje krvi koja izvire iz netom slomljenog srca. I tko se ne bi sažalio i s otvorenim srcem pogledao prema toj predivnoj lanterni na obzoru. Ali i tu ono pokaže onaj svoj, samo prikiriveni otrov. Dozvoli da se prepustiš predivnom horizontu koji stvori i netom nakon što se u potpunosti prepustiš toj melankoličnoj harmoniji, ono nestane negdje daleko. Van dohvata i vida.

Ipak... Kroz Naočale, ja vidim njegovo pravo lice u svako doba. Jer ono je samo jedna obična lopta koja svaki dan prolazi ciklus kakav mi prođemo u svojih par decenija. Od umiljatog, buntovnog, do melankolično nostalgičnog. I, iskreno, tako, kroz Naočale, moram priznati da mi ga je pomalo i žao. Najviše zato što je toliko posebno da mora biti samo u svom vječnom putovanju...


I eto. Note je gotov. I ipah pisah o Suncu. Iako nisam htjela.
Ja sam baš htjela pisati o dugi...

13.06.2009.

Konfuzni post o starim navikama i nekim novim boljkama

Ma ne, ne boli mene to što ti imaš nju, preslatku i nježnu, što je grliš i ljubiš, držiš za ruku... Onim istim rukama kojima si me vodio na -10 do sobe i nježno pokrio u krevetu.
Ne boli me ni najmanje, jer šta ja imam s tim...
Ja sam imala svoju šansu, držala istu tu ruku i ispustila je tako lagano. Dobro, ne baš lagano, uz užasan bol...
Ali nije mi žao, jer onda ne bih imala... Ono što sam imala zadnjih pola godine... Ono što mi je značilo sve. Ispunjavalo me i davalo snagu.

Ono što me boli je što sada, kada kupim komadiće srca nakon što je daleko od mene otišlo ono što ga je držalo u komadu, ona sila koja ga je činila potpunim, ti si našao nju. I sretan si. I ne bi bolilo da nije sada.
Jer fali mi on. A tvoja sretna pojava ne pomaže. Jer nikad meni nije bilo svejedno.

Ti si sjena prošlosti, koja je naglo uskrsnula u nekom drugom nepoznatom sjaju, baš sada, kad je bol ionako nepodnošljiva.

Ja ne mogu nego se prepustiti struji, njegovom zagrljaju i prešutnom toleriranju moje pokoje suze koja poleti kad mu izleti neka glupa riječ poput "budalo". Jer ne može me tako zvati netko nebitan, netko tko je tu samo da ogradi šire područje pustopoljine u čijem središtu treba biti srce, dok ja u malim pukotinama u zemlji nastalima od žege, suše i vrućine, pronađem i zadnji djelić slomljene figure, i ponovno tu, tada retardiranu, osjetljivu "cjelinu" ne položim na njeno mjesto.

Njega ću pozdraviti za laku noć svaku večer, ponekad će mi izletjeti neka neoprezna riječ kao "bleso"... I ne, neće biti slučajno. On je zavrijedio mjesto u mom životu, zauvijek. Kao prijatelj i kao dokraja neodsanjani san.

A ti... Ti si, "prijatelju", zaslužio to da te zauvijek isječem iz kolaža svog postojanja. Jer dio koji zauzimaš unosi previše tame u moje šareno remek-djelo. I ne, ma što god ti mislio, ne volim te i nikad ni nisam. Samo stara navika.

Samo jednu osobu je moje srce zaista i na pravi način voljelo. (Možda ustvari pogrešan oblik ovog čudnog glagola...)
Rest in Peace, my love. I might just bump into your dreams, just to say good night once more...

11.06.2009.

Volim te!

Stoko jedna. Dovoljno je da te vidim na skype-u i gotovo, suze same krenu.

Volim te više od svega. Budalo jedna. Dala bih sve za tebe, za nas, samo za jedan zagrljaj, za jedan poljubac... Dala bih sve!

Budalo, bleso moj mali, volim te i ne mogu protiv toga. Pa da me ubiješ.

Fališ mi do bola.

09.06.2009.

Full stop

Nema dalje i sad je napokon završeno.
A ja sam mrtva. Mrtva iznutra i teško da postoji nešto što će me dignuti.

RIP jednom životu, jednom snu.

Nije posvećeno nikome, pa ni tebi.
Onaj kome jeste, ne postoji. Više ne.

08.06.2009.

Primjećeno u snu

Prije sam spavala na desnom boku, pokrivena po glavi.

Sada spavam na lijevom boku, na gornjem desnom rubu jastuka, grleći ga desnom rukom, sa nogama upetljanima u deku.

Moć navike.

08.06.2009.

Ovaj put sumnjam da ćeš pročitati...

Sinoć nije bilo suza. Previše ih je pušteno ranije... Samo jecaji. Bolni jecaji, nemoć i grižnja savjesti. Jer ja se ne osjećam singl. Ja  se osjećam iskreno zauzeto, jer moje srce je daleko. Daleko, u jednom "gradiću na sjeveru". Ne znam zašto mi je ono trebalo... Mislim, znam, trebala mi je distrakcija, trebalo mi je nešto da maknem misli s tebe, ali kad s njegovog mobitela zasvira Apokalipso...
Ja samo vidim nas, first floor, room 13, laste, weedse, jagode i šugavi šlag, naš Apokalipso...
Znam da ne postojimo Mi, ali to je ono što volim, ono jedino što znači, ono jedino što boli i nedostaje.

Jer volim te. Volim tvoje čupave obrve, čudno uho, rupicu iznad usne i mekane usne, posebno onu veliku donju koju sam uvijek grizla, bradicu i novu frizuru, onaj vječno modri vrat, jake ruke, lijepe, uredne prste (prave muške), grudi, moj jastuk na ramenu, onu rupu za moju ruku po noći, mršavi stomak, lijepe dlakave noge, osjetljive na dodir, lijepo dupe, gdje se ruke tako odmore u džepovima, kandže na nogama koje su me uvijek grebale po noći, crte na leđima i lijepa ramena koja sam masirala na silu. Najviše volim ono dobro biće koje se skriva iza svega toga. Ali to biće je neumoljivo i odlučno.

Sinoć si upao na msn na sec i nestao. Umišljam si da je to bilo zato što sam bila online. I razumijem i da je to. Reagiraš genijalno, bio si uz mene i jučer kad sam ti priznavala sve iako sam svjesna da ti sigurno nije bilo lako.

Jbg, ja bih mogla čekati godinu, samo da si mi ikad rekao da postoji i najmanja nada za nas negdje daleko. Ali ne postoji, bar ne po tebi. I onda ne znam, onda se gubim jer volim tebe i volim nas, ali ne vidim smisao toga. I to je izazvalo taj debilni pokušaj prelaska preko svega. Ali dovraga! Ne može nitko zamjeniti te prelijepe usne i onaj poljubac u snu, potpuno nesvjesan, ali tako topao i pun... ljubavi?
Da honey, volio si me... I nekad smo imali nas.

A sad imam slomljeno srce, srce koje sama lomim, jer ti nisi kriv ničemu.

Volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te!!!

Ako pročitaš, molim te, odgovori mi samo na ovo: nosiš li još uvijek narukvicu?
Razumjet ću ako ne, ali iskreno, dala bih sve samo da je vidim na tvojoj ruci.

04.06.2009.

With or without you...

Koji vrag?
Ignoriraš moje laku noć, iako znaš da mi te dvije riječi svaku večer omogućuju miran san.
Uvijek ja zovem, jer se brinem, frendu, brinem se jesi ok, je li sve uredu...

Jedan poziv te ne bi ubio, kao ni odgovor na moje dvije riječi navečer.
Iskreno obećavam da neću više. Neću.

Vrijedan si toga, vrijedan si moje patetike, vrijedan si truda da budemo bliski prijatelji.
Ali ne želim biti jedina koja će raditi na tome, uz konstantan dojam da bi ti preferirao da te pustim na miru.

Reci, ako to želiš. Nije kao da mi srce već nije slomljeno, to iskreno ne bi puno promijenilo.

03.06.2009.

Sunshine at last

Bez tebe ja sam nepotpuna. Bez tebe jednostavno ništa nije isto. Opsesivno sam organizirana i moj dan se mora nečim odrediti inače propada, a ta odrednica tamo "kući" bio si ti. Ako dolaziš u 7 do tada se kupam i jedem, odradim nešto i imam vremena za Scrubse kasnije. Ako ideš doma za vikend, idem i ja. Služio si mi kao privatni organizator. =)

Sad se malo gubim, organiziram se oko večeri i pića. Lijepo mi je. Stvarno iskreno uživam. Ali imam osjećaj da gradim "
ispod gradova od peska dubok bezdan bez dna". Treba mi smjernica za dalje. Nešto da mi pokaže put.
I ne shvati to kao da tražim nekoga novog. Ne. "Zumbuli su zumbuli, a ruža je ruža, pa da na kraj svijeta iznikne."

Honey, možda se i dogodi poneka kava, opuštanje, kratkotrajna amnezija... Ali nekako ne vidim sebe nigdje osim u tvom zagrljaju, na "mom" desnom ramenu, s rukom na mom "jastuku", dizajniranom upravo za to...

Bez pritiska, ovo ljeto je za uživanje, sljedeća godina za  prilagodbu, posebno meni. A nakon toga, što se dogodi dogodi. Sve što želim i tražim od tebe je jedno lijepo ime u imeniku i na msn-u koje mogu trznuti u bilo koje doba i u dugom monologu istresti sve svoje glupe stresove i živciranja. Znam da ti ne smeta, jer i ja sam tu za tebe, a i znam, kad sve probleme kažem tebi, da se odjednom nekako čine manji. I zato te smatram najboljim prijateljem, jedinim koji me, uz Nju, razumije i kad šutim.

A tko zna, možda se nekada vratimo i "mi". Tko zna što ovo Sunce donosi sad kad je napokon izašlo.
Jer očito je i nebo dovoljno plakalo...

Nedostaješ mi.

Ja sam sretna. =)

29.05.2009.

Post Scriptum

Čak je i nebo plakalo te noći, kao nikada prije...
A "oprosti" sinoć je bilo za samu poruku, jer osjećam kao da nemam prava na nju...

Ipak...

Sanjam slijećes na moj prag, ja prostirem svilen sag
Tvoja mokra stopala sad bi tako plesala
Sanjam kišu, crven krov, da se budim kao nov
Sanjam davno sanjano, što mi nije suđeno

Prsti đerdan za tvoj vrat, hladne usne vode rat
I sve teže podnosim, što te vrijeme odnosi
Ide ko zna koja zima na put oko svijeta
Lažu te kad kažu da sam sretan

Laku noć moja mala barbiko
Džaba sve, al ja sam na te navik'o
Usnama slučajno ali srcem beskrajno

28.05.2009.

Ti i Ja- ne više Mi

4.11.
Are you sure? Be careful with what you wish...

Aren't we mature enough to know what we want?
5.11.
"Sine, šta ima novo?"
Ma evo, ništa posebno...

Poljupci na kiši.
Par dana nesigurnosti, pa predivni dani upoznavanja, otkrivanja, približavanja i stvaranja Nas...
Tvoja bolest, zagrljaj i suze, "ne zbog sebe, već zbog nas" , nevjerovatna bol za vrijeme izbivanja, nebrojeni mokri jastuci i hladnoća nakon ponoći...
Povratak, winter gala, kao princeza u tvojim rukama, u haljinici i cipelicama na kiši...
Neuspjeli pokušaj..., "svađa", suze, Mostarska i odlazak kući da se saberem. Povratak tamo gdje mi je mjesto: u tvoj zagrljaj...
Balašević, suze, po prvi puta zbog "Do kada?"
Doručak prije odlaska na raspust, ponovno suze, Maddona i Forbidden Love, trčanje nazad po još jedan poljubac.
Barem jedna poruka svaki dan, dugi razgovori...
Moje dileme, potpuno ne fer i ne korektene prema tebi, anđelu. Iskrenost, u svakom trenu, kao utjeha vlastitoj savjesti...
Jahorina, zagrljaj nakon mjesec dana, ponovno Mi i sve je na svom mjestu.
Novi term, samo mi, dječica koja eksperimentiraju i traže sami sebe i mjesto pored nekoga.
Kriza, pitanja vrijedi li uopće, koja je razlika...
Usred toga predivan dan, moj rođendan, najbolji ikada (jedan je 18-ti), hvala ti... Čitluk i mi, i tragovi večeri prije. Samo pozitivne, tople i sretne memorije, nimalo kajanja... I ostaješ zauvijek zapisan u mojoj povijesti...
Sutra, kao posljedica pretjerane emotivnosti i moje nemogućnosti shvaćanja pravih vrijednosti i puštanja nepotrebnih da ih nadvladaju, najcrnja točka. Prekid i pokušaj prijateljstva. "Probaj svoju sreću, a ako ne bude išlo mi uvijek možemo pokušati ponovno." I naravno moje suze, jer je to bilo ono čega sam se bojala, upravo taj odgovor.
Moj slom nakon manje od dana, jednostavno ja i ti tada nismo mogli biti prijatelji, ja te nisam mogla tek tako pustiti. Tvoje riječi, moje molbe, suze i pomirenje. Anđeo.
Krize iza nas, najljepše vrijeme tek pred nama...
Eksperimenti, izlet na okolna brda, hodanje satima i pronalazak jednog jedinog drveta... Kamenjar hercegovački...
Moj bolni vrat, tvoja pažnja i briga. Izlazak na martinije u našem kafiću, na foteljama uz svijeće... Prvi put izgovorene riječi "Ništa te ne boli, tebe momak voli"
Tvoj rođendan, igre, zastave, smjeh, uživanje...
Raspust od preteških 10 dana...
Povratak nama i uživanju; sve drugo je manje bitno...
Ispiti, stres, ali mi smo mi, držimo se, držimo jedno drugo. Krize oko matematike, moje suze, tvoja podrška, tvoje suze i moja utjeha.
Učenje na balkonu, prskanje, igrice...
Tvoja distanca i moja posesivna patetika u uzročno-posljedičnoj vezi.
More suza...
Matura, još suza, zagrljaji i smjeh, ples, uživanje, mi, ponovno.
Neum, ništa nas neće spriječiti da odemo. Dan za oproštaj, bez tona istoga, opušten i sretan. Prskanje, sličice, Jesam, narukvice, busevi, sunce, more, Mi...
Noć, čvrsti zagrljaji i uspavani poljupci. Oluja i gromovi, ti me čuvaš.
Jutro, 28-og. Pakovanje, suze, posljednji Scrubsi odgledani zajedno, čvrsti zagrljaji i tišina... Autobus i kraj. Nismo prekinuli, nego se rastali...

Ono što je prekinuto je teže je povezati nego ono što je rastavljeno. Jer ono što je stvoreno kao komplementarno lako je sastaviti ako tako treba biti, djelovi se jednostavno uklope. Život nosi svoje. Donio je tebe i mene, stvorio Nas, dao na predivnih 6 mjeseci i 23 dana, i nakon toga nas razdvojio, postavio moje uplakano lice u autobus, a tvoje suzne oči na stanicu, s rukom u zraku i pogledom koji boli...
I gotovo.

Ali sada dolazi ono najgore. Ruka vuče ka telefonu, boli što ne znam gdje si, jesi krenuo doma, je li sve ok... Želim ti javiti da sam stigla, da sam dobro, da te... Ali kako da te nazovem, kad ne znam je li imam više pravo na ono honey, bleso, budalice, medo... Znam da ne bih trebala, ali i dalje znakić <3 stoji, i dalje ti želim reći šta osjećam, jer već mi fališ. Boli to što te nikada više neću poljubiti, bar ne onako... Neću više čuti ono blesanderu, žabo, bleso moja... Usprkos, presretna sam što sad dobila priliku iskusiti sve ono što je naša veza donjela i imati tebe samo za sebe, imati Nas...

Nosi narukvicu uvijek kad ti nedostajem; ja znam da je ja neću skidati.

Ako se naši putevi sretnu ponovno, ako je suđeno tako, ovo danas neće biti zbogom, već doviđenja, a ti u svakom slučaju, ostani svoj, poseban i predivan, jer takvog ću te zauvijek pamtiti.

Ne znam ni kako da završim ovaj post, a ne da budem svjesna i pomirena s tim da je gotovo, da ne postojimo Mi... Treba vremena, ali molim te ne daj da se zaboravimo, jer nisi mi samo bio "moj bleso", bio si mi i najbolji prijatelj svo ovo vrijeme. I da, ovaj krevet će i na +40 biti hladan, ali srce će uvijek biti toplo, jedno malo biće će ga grijati iznutra.
Pozdrav, ne mogu više.

22.05.2009.

Zašto ih gutam?

Da, gutam ih već cijelu večer, te proklete bolne suze... Ovaj put obećah sama sebi da ću biti jača od njih. I testiram se... "Miholjsko leto"... Još su na mjestu, duboko unutra drže se još lopovi stari...
Ne znam zašto ih držim unutra. Možda jer prvi put imam osjećaj da ih ne zaslužuješ.
Kad nekoga voliš uradio bih sve za njega, zar ne? A mi ne pokušavamo održati vezu, pomireni smo s tim da je gotovo u sljedeću srijedu, kad se naše usne po posljednji put dotaknu. Ili se bar ti činiš pomiren, a ja definitivno nisam.
Da je situacija obrnuta, ne bi postojao Univerzitet Y i early decision (šta je s obećanjem da apliciraš na Duke?), već bi aplicirao na Duke bez primjedbi, jer dovraga nisi ništa bolji od mene (usudila bih se reći... Ali neću, jer te... Znaš). Ali ne, to nije dovoljno dobro za tvoju razmaženu egoističnu veličinu. E pa meni jeste.
A i dalje, da mogu mjenjati, (u granici razuma = non westminster rang), mjenjala bih sve da budem s tobom.
Jer kad voliš onda si spreman na sve. A ti ne voliš mene honey, voliš što me imaš i što sam tu kraj tebe.
Jbg, ne vrijedi, honey, ne vrijedi...

19.05.2009.

Strah me da prođem, al proći ću...

Subota je uvijek bila naša...
Buđenje u tvom zagrljaju gotovo svaku subotu zadnjih pola godine...
Kašnjenje na doručak zbog predugih poljubaca, onako neopranih usta nakon spavanja... Mi.

Ovo ljeto te čeka čitava Europa. Zašto nam onda dovraga moraš oduzeti tu posljednju subotu?

"
K'o ukleti jedrenjak
u gusti modri mrak
uranja kolodvor.
O, dobra noć Banja Luko!

Ne, ne dolazim,
samo prolazim.
Nismo se videli dugo."

Sljedeća bi subota mogla biti za točno godinu dana, kad ti budeš nosio plavi plašt i kapicu, a ja svijet pod nogama.

Postoji reč koja vredi tek kad se oćuti...
Znaš.

06.05.2009.

Crossroad of my heart

Pišem jer ne znam šta drugo da radim. Jer ovo predivno sunce iz mene izvlači osmjeh, a matematika sutra predstavlja, nekim čudom, pozitivan poticaj.
Život je lijep. Valjda. Barem zadnjih pola godine definitivno jeste.

Imam tebe, imam prijatelje koje volim, brata kojeg obožavam i drugog koji je moj anđeo, imam roditelje koji me koliko-toliko podržavaju. Imam top 10 ocjene u svojoj generaciji, 2 ispita iz hrvatskog iza sebe, 2 iz matematike u sljedeća dva dana i spoznaju da ih mogu riješiti bez većih problema. Štreberski matematičar, uvijek bila. =) Imam i budućnost, mjesto na Duke-u, lovu za avionsku kartu u džepu, imam saksofon kao izlaz iz svega i obećavam da mu se vraćam čim se vratim kući...

"Vratim kući" Khm...
Živim ovdje već 2 godine. Zar mi i ovo mjesto nije kuća? Ne znam, ali ponekad tako osjećam. Ovo mjesto si ti. A ja sam ga, čisto svojom ljudskom prolaznosti, prisiljena napustiti. A to znači da napuštam i tebe. I pomalo mi je drago što ne glumimo naivnost pričajući bajke o budućnosti nas, kad "mi" uskoro postajemo "ti i ja". To je realnost. Jer veza na daljinu može funkcionirati samo kad je poznat točan dan kad susreta s drugom stranom, točno vrijeme povezivanja starih konaca i brisanja prašine s uspomena. A, budimo realni, zar je moguće odrediti taj dan za nas? Tvoja matura? Da, jedan jedini dan. A što onda?
I da dođeš na Duke, šta će se sve dogoditi u ovoj godini između mog i tvog odlaska? Znaš koliko si se promijenio ove godine samom promjenom sredine. A sada ja mjenjam sredinu i ne mogu obećati da ću ostati ista. I šta bi onda značio tvoj dolazak za mnom kad... Kad možda to ne bi bila ja, a definitivno više ne bi bili mi. Ovdje se naše staze razilaze i znam da si svjestan toga, kao i svega već rečenog.

Znači, rješenja nema. Mora onda da je ovo zbogom.
Volim te honey, i to neće tek tako nestati, ali život nosi svoje...
Nedostajat ćeš mi bleso...

28.04.2009.

AaAaAaAaAaAaAaA

Jednostavno mi treba break. Konstantno imam osjećaj da ne mogu više, sve se skupilo, pritisak je ogroman. Hoću disati! Hoću vrisnuti kao luđakinja i baciti se s drveta u hladnu vodu Trebižata. Hoću sjediti "pod grobljem" s Ingom i brojati auta čekajući "pežo" ili "bemve". =) Hoću biti na tribinama petkom navečer. Hoću brata, Ingu, ljude...
Ali i dalje guram. Rješavam problemčiće i djelove gradiva za finalne, i dok ne razmišljam o svom pritisku, sve je ok. I sada dok pišem ignoriram većinu stvari, guram ih u podsvjest, ali čupaju se one pomalo.
Bojim se da ne puknem. Suze često navru, ali u meni je bjes. Bojim se samo da ga ne iskalim na pogrešnim osobama. Na onima koji su mi nabliži.
Tako mi treba opuštanje... Zaboravljanje svega. Jer mislim da konstantno radim greške, biram ono što je pametnije, a ne ono što želim i što je stvoreno za mene. Jbni Duke. Snobovsko ogromno mjesto: definitivno nije za mene, a ja definitivno idem. A fakat me boli što sam odbila Carleton, jer to što njihov prospekt stoji kraj moje glave već godinu dana je neka simbolika. Ili sam ja samo preveliki emotivac pa u svemu vidim tragove i znakove. A život je možda tako brutalno banalan.... Možda.

Upravo toga se bojim.

17.04.2009.

On the same balcony, years after...

I opet ta ista djevojčica sjedi na istoj hladnoći i gleda iste zvjezde kao godinama ranije kako trepere potpuno jednakim sjajem. Što se onda promijenilo? I dalje je u njenim grudima neka tupa bol. I dalje ona Sanja. Mašta. Voli.

Snovi su drugačiji, realniji, a opet daleki. Sada se očajnički trudi vidjeti budućnost, shvatiti gdje je vodi ta nemirna rijeka u kojoj se pomalo bespomoćno grca za svaki dah, za svaki trenutak ove čudne pojave života. Snovi i maštanja, da, to je ono što ju je dovelo do ove točke bivanja. Ali i dalje je tu, i dalje na starom mjestu. Samo do kada... Rijeka vuče, nema zaustavljanja.

Ono što je drugačije je ono treće. Da, ona voli, ali ne isto kao prije. Nekada je voljela iluziju, zamišljeno savršenstvo, plod mašte. Sada je samo pomalo pecka rupa koja je nastala tu gdje su nekad bili snovi, želje, nadanja i budućnost koju si je gradila na kulama od pijeska. Te budućnosti nema i odavno je puštena da potone u dubini rijeke. Bez kajanja.
Tu je sadašnjost. Realna, opipljiva, predivna. Nestabilna. Ali takva je svaka sadašnjost po definiciji. Jer nemaš ti nju u planovima. Ni za ljeto, ni za kasnije. Nije ona takva da se može vezati, ne zato što ne želi, već zato što je pregazila sebe i više nema kontrolu. Sad je rijeka zadužena za sve, nemilosrdno vuče, opiranja nema.

Pa i ako povuče ka dnu, tako je trebalo biti.

Razlika je to što ova djevojčica sama više nema snage za borbu.

16.04.2009.

Reći ćeš da je rano... Ja kažem da je kasno... Vječni pesimist...

Pamtiti nije teško, zaboraviti tek muke nosi,
jer kako iz pamćenja izbrisati tvoje ruke u mojoj kosi,
tvoj dodir, osmjeh i pogled sneni;
ako neki recept imaš, molim te daj ga meni.
Ja ne vidim izlaz, ne vidim kraj,
u ovoj savršenoj bajci poljubac za oproštaj.
Ne vidim te daleko od mojih ruku, usana što gore,
ne vidim kako ocean postaje more.
Al ne vidim ni nas negdje daleko, previše magle okolo se kupi,
jer kako da dvoje grijehe mnogih iskupi,
kojim čarobnim štapićem da postigneš to,
da geografsko, ali i ljudsko bude nadvladano?
Kako da te grlim, zamišljam i čekam, tamo daleko, preko oceana,
kad i ova daljina teško da je nadvladana?
Volim te glupane, dovoljno da lažem i riskiram sve,
dovoljno da sa sebe odbacim davne okove.
Volim te nekom ljubavi čudnom, toliko čistom, a s toliko vatre,
i kako da se nađe nešto da u meni klicu satre?
Kako da sam razum nadvlada ono što tebe i mene veže,
kad sama pomisao da te gubim, krvave klance u mom srcu reže?
Previše ćeš mi nedostajati, budalice mala...
A previše nije šala...

02.04.2009.

Standing on the intersection of my road...

To je to znači. Duke, North Carolina. Duke University, Class of 2013.
I ja idem. 18.8. ja ću biti tamo. U novom životu. Daleko od svega. I svakoga.
Ne mogu više pisati o ovome i mislim da će ovaj blog uskoro biti priveden kraju, jer ja se gubim. Nisam više ista, imam druge, sebične i egoistične prioritete. Samo, ono vječno zaljubljeno djete još se negdje krije. Treba mu poticaj, treba mu samo sitan znak da bi se po vjerovatno posljednji put trgnulo i iskoristilo to malo vremena do svog konačnog nestanka jer ubrzo njegovo vrijeme nepovratno prolazi. Djete u meni postoji samo Tamo, tamo gdje je Dom, tamo gdje je Srce...

Ma ne mogu više glumiti da sam ista i da sam u dubini sretna kad, iako sam dobila puno, puno sam i izgubila, a gubim još i više...

I konačno, gubim sebe...

27.03.2009.

BLUE DEVILS!!!

Primljena sam na DUKE!
Znači North Carolina, here I come!!!
Jedino me Yale može odvratiti od toga. =)
Držite fige! Da me prime ili ne, ne znam šta je bolje, jer ako me prime smarat ću se gdje da idem, a Duke je savršen za mene!

Najsretnije biće na svijetu!
P.S. Cimeru volim te i hvala!

24.03.2009.

Ne znaš ti, kad se čeka, da su dani dugi poput stoljeća..

Ima li išta gore od čekanja, od toga da vrijeme lagano istječe i zatvara te u zamku, sve bliže i bliže tom magičnom datumu...? Nervoza raste, svaki znak se tumači na milion načina, i ja ludim. Jednostavno želim znati gdje sam za par mjeseci. North Carolina, New Hampshire, Minnesota možda.Ili Zagreb. Možda Mostar... Ma neću na to spasti....

Joj. Ovako... Kad ovo čitam, toliko je dvosmislenih stvari u svemu tome... Vrijeme istječe, magični datum, želim znati... Da...
Ma boli me, sve to jako boli i nije mi trebalo ovo, ova konekcija i ovo savršenstvo. Nije mi trebao ovaj osjećaj koji probada kad pogledam te smeđe oči. Nije mi trebalo sada. Ali nimalo mi nije žao, vrijedilo je i vrijedi svakog trenutka, ma kakav god bio. 23:24. VOLIM TE KRETENU!

Vrijeme istječe, valjda... :S Kave se propuštaju, prilike da se ožive neki stari odnosi, neka stara prijateljstva. Mislim, ima li uopće smisla? Koliko me ti ljudi ustvari znaju? Koliko su vrijedni toga da me boli što se odmičem, koliko su idealizirani u mojim očima? Koliko gubim na cjelovitosti sebe i svog života tim letom preko oceana? Koliko griješim? Koliko sam u pravu? Koliko stvari i ljudi gubim, koliko prilika i mogućnosti? Gubim li "sebe"? Nisam sigurna da li se uopće "posjedujem"... Da li bi nešto bilo drugačije da ostajem? Bi li ovoliko bolilo sve zajedno? "Kresni samo jednu sveću na svetog Jovana"... Ne vrijedi, i dalje boli...

ZAŠTO DOVRAGA IMAM OVOLIKO PITANJA?


Život je stari kučkin sin,
stalno se raspravljam sa njim,
život je ofucani holivudski film.
Svi smo mi malo dramili, ćutali il' galamili,
u tom spekatklu.

Neki su rođeni za maske,
neki statiraju do daske,
ja sam pozitivno-negativan lik,
i kao svi iz stare škole radim sve
slow motion.

Igram bez dublera, sve sam,
što nije praktično to znam
pomalo šniram, po malo briljiram
partner sam raznim licima
zvezdama, naivcima
u tom spektaklu.

Možda i nisam neki biser
ali sam barem svoj režiser,
sam za sebe smišljam zaplete i kraj
koristeći uglavnom laku tehniku
slow motion.

Od Mure pa do Morave
neka me svi zaborave
ako uopšte ikom išta značim,
sad samo gruba pameti
stižu mi strašni saveti
al' ja bi da proživim na svoj način.

Odlaze zadnji vozovi, biraju ljude lozovi,
i sve u svemu nemam lepe reči,
al' ja bi baš u ime to
jos jednu popio
i teško da će neko da me spreči.

Život je stari kučkin brat,
sve manje sa njim vodim rat,
jer sve mi više liči na peščani sat.
U svakom zrnu neki dan
u svakom danu neki san
i 'keep on smiling'
10.03.2009.

Jednostavno ne mogu više

Ne mogu.
Jebeno je preteško biti apsolutno sam u svemu iako sama to forsiram. Gradim si samostalnu budućnost, vrlo vjerovatno bez ikoga poznatog, i to nije problem. Krećem od nule, moj izbor. Ali boli to što sam sada, u gomili poznatih faca i "bliskih" ljudi ustvari apsolutno sama. Ne mogu više podnjeti da sam uvijek ja ona koja misli na druge i radi neke sitnice, gluposti za njih, samo da vidi jebeni osmjeh na njihovom jebenom licu. Ti isti ljudi nemaju nimalo obzira, suosjećanja ni razumjevanja. Njihovi su problemi najveći na svijetu, drugi svoje ne mogu ni iznjeti. Njihove su traume nabolnije, ljubavi najposebnije, ma sve najčudnije i najorginalnije.
Moj život zna biti dosadan, ali definitivno je poseban jer ga sama tako gradim. Udaljujem se od obitelji, starih ljudi, ali nekako u dubini nadam se da će bar ovi novi ostati tu za mene. Samo malo me brine kako će ostati tu, ako ni sad nisu?
Ma muka mi je više. Mislim da ne tražim puno, samo malo glupe pažnje u svojoj debilnoj patetici. Ali očito ne postoji nitko kome sam dovoljno bitna da mi priušti išta slično. Jbg. Takav je život. Nijedan čovjek nije otok.
Ja onda očito nisam čovjek.

06.03.2009.

1/4... 1/3... ide to polako...

Jel možemo do polovine? Red bi bio. Čak nam i kalendar to dopušta. =)
A i volim te dovoljno da trpim tvoje mušice honey. <3
Mi smo jedna čudna kombinacija. Ja, posesivno-ljubomorna, nesigurna djevojčica sa svijetom pred nogama, ti nesposoban za normalnu ljubav, mali dječak, dusha malena s gomilom simpatičnih mana koje volem sve do jedne.
Jučer je bilo tih 4 mjeseca. A život zajedno tokom njih vrijedi za još toliko. =)
Bez topline tvog kreveta i onog zagrljaja u snu kad ti okrenem leđa, slučajno, ova godina ne bi bila ista, ne bih je mogla preživjeti. Jer ti si to što mi daje snagu i volju.
I hoću da kad jednom moj avion uzleti to ne bude zbogom, nego doviđenja. Jer trećina nečega treba dočekati nekad i te druge dvije. Inače nije potpuna, nije dovršena, nije savršena kakvu zaslužujemo.

P.S. Cimeru moj stari, sretan ti rođendan. =)
Uživaj doma, iskoristi maksimalno svu pažnju i prepusti se tetošenju u centru pažnje. <3 Volem puno!

03.03.2009.

Odgovor

Da, tugujem i nije me briga tko ovo čita. Tugujem jer ništa nije onako kako ja zamišljam u svom bajkovitom svijetu. Jer ja sam ipak samo djete, zar ne? Jedno malo nadureno derište. Da, Savršeni Bez Mana. Jesam. Djete koje kad voli, voli svim srcem, dušom, tjelom... Za razliku od nekih. Jel imaš nešto protiv toga?
Zašto sam ja uvijek ta koja se lomi unutra, koja guta i prešućuje sve? A ako nešto kažem onda sam nadureno derište. Pa neka. Opet sam to ja...
Imaš neki problem s tim? Ja ne..
Moja tuga je samo moja, ne trudi se razumjeti, nisi ti kriv, niti imaš veze s tim... Zašto se dovraga moram sakrivati iza riječi "to sam samo ja" kad je kristalno jasno što to znači. Ja sam samo dio cjeline...

03.03.2009.

Tu sam... negdje.

"Ponekad, davna, sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.

Gdje li si noćas, ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili još uvijek, kao nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom?

Da li još tražiš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli?

Traži, samo traži, tragaj,
on ipak jednom mora doći
iz tvojih lijepih snova, draga,
u tvoje nimalo lijepe noći.

Kao što dođu ove pjesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne
u gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši."

Slučajno naletila na ovo i morala sam staviti. Zašto?
Možda što nisam pisala dugo, pa se osjećam loše zbog toga. Zvuči pogrešno.
Hajmo' ponovno. Možda zato što uzaludno traganje boli negdje duboko? Nisam sigurna u to toliko. A možda ipak lažem.
Možda samo negdje duboko... tugujem? Ma nemoguće...
To sam ja. =)

*
Snio sam vrata u tom suvom zlatu,
strah me da prođem, al' proći ću.

Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na svetog Jovana.

Ne čuvaj dugo pepeo tih dana,
kad jednom odem, a poći ću.

Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni.

Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
jesenju sonatu.*

12.02.2009.

MoSTAR

Ponekad ovdje puše bura. Hladna, nasilna i naporna. Ubija nemilosrdno dok se istovremeno zavlači duboko pod kožu. Podla je ta mala beštija... CCC.
Ali svejedno je bolja od kiše. Ta prokleta bičarka ne dopušta ni tračak sunca da prođe kroz guste sive oblake koji, kad se jednom navuku, ne napuštaju naš svijet danima, tjednima, i tako dalje... Kiša je također naprona, ali dosadna i deprimirajuća. Nije prodorna i efektivna kao bura, već nas samo površinski smoči, onesposobi za normalno funkcioniranje i navuče oblake i na nas same.
Ma nisam poetično raspoložena samo me puca neki ludi film.
Ovaj grad odavno nije vidio snijega. Onog lijepog, bijelog, gustog i obilnog. Onog koji izvuče ono najbolje iz ljudi kroz igru i smijeh koji se može čuti na svakom uglu, onog koji prikaže i crnu stranu kroz frustracije zbog njegove nestabilnosti i varljivosti. Mačak je to, lukavo biće... Ali dobar u duši... Dušu dao za nas IB mučenike, dušu dao za pravljenje anđela s anđelima, da unese malo smijeha i razigranosti u tamu kuće s plavim krovom.
Ali opet, MoSTAR je ovo. Ubrzo će sunce. Uporna vruća lopta koja nas prži bez milosti s visine, ali i koja nosi mogućnosti života, disanja i micanja van četiri zida (ili 8) koji su me okovali u zadnje vrijeme. More, rijeka, plaže, odmor i uživanje. Širi vidici pred nama, pogled stremi u daljinu, a što nas čeka... Nemam pojma.
Kažu da nakon kiše dolazi sunce. A nakon sunca?

05.02.2009.

Volem...

Danas je tri mjeseca... Tri mjeseca u kojima je svaki dan worth of remembering...
Hvala ti! <3

02.02.2009.

Opet ta glupa kiša...

To ti je taj tmurni grad... Kad god pomisliš "Sunce!" ono ti se nasmije u lice i okrene se tamo negdje, nekome drugome, nekome tko može da pogledom prodre tamo iza oblaka... Ja ne mogu... Melankolija polako obuzima, kao i uvijek u ova doba... Crni februar...

Ljudi kažu: Ne odustaj od snova. Ja se slažem. Apsolutno i definitivno. Ali odustajem. Puštam ih. Jedan po jedan. Nestaju u ponoru, mračnom bezdanu, stvarajući mjesta za nove, za šibice na mjestu nekadašnjih baklji, za kapljice tamo gdje bijahu mora. I za novu mene.

Ne znam zašto odustajem, zašto slušam ljude. Ali i dalje smatram, možda je tako pametnije. Možda je i bolje ne pokušati, jer snovi nekad znaju da razočaraju i pokažu drugo lice kad dođeš dovoljno blizu da osjetiš njihov pravi miris, vidiš njihove prave boje i dotakneš površinu onoga što kriju negdje tamo... duboko i daleko.

Opet, to je možda samo krinka, nešto da izdvoji, filtrira samo one najupornije i najvrijednije. One koji dovoljno vole svoj san da bi dali i žrtvovali sve za njega. Pa i ponos.

Za mene je kasno. Svjesna sam, nema plakanja, nema žaljenja. Neki snovi su osuđeni da ostanu samo mali šapati negdje duboko u našem uhu, u podsvjesti koja šapće: "Budalice, pa gdje ti je pamet bila?"

Ipak, to sam ja... Olako popuštam, prelako se prepuštam. Žao mi je, takva sam.

Život ide dalje. I ja s njim. Kako-tako. Zar je uopće bitno?

27.01.2009.

Čisto onako...

Sutra imam test iz fizike.
Završila sam world lit i EE.
Ne učim za test, idem gledati utakmicu. Ćemo da uništimo Francuze. =)
Tako...
Prekinula s anđelom
Anđeo me primio nazad i pokazao mi šta ustvari imam i šta sam mogla izgubiti.
Volim te anđele, volim te puuuuuuuno, najviše!
Hvala za rođendan, bio je najljepši do sad! Vjerujem da nitko neće moći ponoviti to, nikome neće biti toliko stalo. Nikada...
Značiš mi puno, previše možda.
I pasti ću ovaj IB.

10.01.2009.

Ne idem nikud!

To što sada neki ljudi znaju za ovaj blog je moja greška, ali ne znači da ga napuštam! Ovaj blog sam ja; pomalo konfuzna, pogubljena i čudna-upravo takva! I ne mjenjam se ni za koga!
Sad sam još i pogubljenija, samo za informaciju! Ne znam šta da radim, ne znam!

Sretna sam s tobom honey, znaš koliko mi značiš i šta osjećam prema tebi. Volim se probuditi u tvom zagrljaju i početi dan tvojim poljupcem. Volim kad me ispravljaš u govoru ti mali srbine, volim kad me zezaš i smiješ se mojim ružnim fotkama, volim kad me provociraš a u isto vrijeme držiš distancu, volim onu čudnu rupu u tvojim prsima-nedostatak srca :P- upravo suprotno, malo moje osjećajno! Volim i one suze baby, njih pogotovo, balaševića, onaj dan kad si krenuo u bolnicu bolio je like hell, a onaj kad si se vratio bio je heaven! Volim i onu "našu" sobicu na atticu iako ima i loših memorija, i znaj, ni tad nisam bila fer prema tebi. Otišla sam doma sutradan da razmislim da li je ok da ti to radim, da mi misli lete nekud drugo dok sam s tobom, ali doma sam samo shvatila koliko mi značiš i koliko boli. Baby... Oprosti mi molim te što sam conflicted, jer ti to, anđele, nisi zaslužio!

S druge strane, ti. Ti koji si me umalo odmakao od ovog bloga, ti kome su posvećene gotovo sve pjesme na njemu, ti koji si izvukao iz mene toliko suza i ne znajući za njih, ti koji me boliš cjeli moj život, ti koji si došao sad, u tako lošem trenutku, ti... Ne znam. Sad sam sretna, shvaćaš li to? Ili sam barem bila dok se ti nisi upleo! Sad si svjestan da ono s Nove godine nekad davno još uvijek stoji. ali je problem što me onda nisi slušao! Nisi shvatio da ja tada nisam htjela ništa, samo ti dati do znanja što predstavljaš u mom životu! Sada, dvije godine kasnije, ti mi pristupaš. I šta ja sad da mislim? Jel to zato što sam sretna, što imam njega? Ili si shvatio ono što ja odavno znam? Ili možda ni sad ne svaćaš, već imaš neku drugu, svoju perspektivu? šta ustvari želiš? Ne shvaćam te!

Ja sam nesigurna i nestabilna, treba mi konstantan podsjetnik na to koliko nekome značim i ti baby to znaš. Ti znaš da mi moraš poslati neku glupu porukicu, samo da znam da si živ i da mislš na mene, posebno sad, jer ovaj mjesec je bio pakleno dug! Ti si svjestan mene i mojih mana, i radiš na tome da ih nadvladaš. I da ih nadvladam. Zajedno... I stvarno nisam fer!!! Znaš da sam dreamer, da sam puna snova ali nažalost jedan od njih je i... Znaš baby, ti sve znaš. I opet si tu za svoju psihički bolesnu žabu, razumiješ me i to boli. Zbog toga te samo još više volim!

Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
...
Razbiću gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim...
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tečem... I kad stojim...
...
Ređaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti bas ovaj cigan?

Ne, duso...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su slične u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Čemu suze lepa ženo?

Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomična...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obična...

Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblaži Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...

28.12.2008.

Just a nice song... XD

Going Back to the corner where I first saw you
Gonna camp in my sleeping bag I'm not gonna move
Got some words on cardboard, got your picture in my hand
saying, "if you see this girl can you tell her where I am"

Some people try to hand me money, they don't understand
I'm not broke I'm just a broken hearted man
I know it makes no sense but what else can I do
How can I move on when I'm still in love with you

Cuase If one day you wake up and find your missing me
and your heart starts to wonder where on this earth I could be
Thinkin maybe you'll come back here to the place that we'd meet
And you'll see me waiting for you on our corner of the street
So I'm not moving, I'm not moving

Policeman says, "son you can't stay here"
I said, "there's someone I'm waiting for If it's a day, a month, a year"
Gotta stand my ground even if it rains or snows
If she changes her mind this is the first place she will go

Cause If one day you wake up and find your missing me
and your heart starts to wonder where on this earth I could be
Thinkin maybe you'll come back here to the place that we'd meet
And you'll see me waiting for you on our corner of the street
So I'm not moving, I'm not moving,
I'm not moving, I'm not moving

People talk about the guy that's waiting on a girl
There are no holes in his shoes but a big hole in his world

Maybe i'll get famous as the man who can't be moved
Maybe you wont mean to but you'll see me on the news
And you'll come running to the corner
cuase you'll know it's just for you
Im the man who can't be moved

Chorus 2x

Going Back to the corner where I first saw you
Gonna camp in my sleeping bag I'm not gonna move

13.12.2008.

Nema Mojih u ovom ratu Naših

Kako mi djeca da sudimo i djelimo, kako da vidimo jedni druge kroz nacionalnost i vjeru kad smo svi isti? Svima nam je svetinja glazba bilo koje vrste, samo dok svira... Kad nam je 17-18, svi smo mi u istim dilemama i istim problemima. I kako onda da se djelimo, da prosuđujemo i rasuđujemo?!

Ja sam patriot, za mene je šahovnica sveta, i prođu me trnci kad čujem npr. "Lijepa li si" i sl. Ali to je uglavnom zbog moje velike ljubavi, sporta... Tog naboja i ponosa koji sija iz očiju atleta... To je bilo moguće i prije. Ili ne? Ne znam, samo nagađam, nisam bila tu...

Ja sam samo djete.

Ali isto me prođu trnci na Merlina i "Mostarsku", na Balaša i... ma na svaku Balaševu...

Mi nismo imali priliku vidjeti to zajedništvo, slogu, uzajamnu ljubav na brdovitom balkanu... Ali nismo imali priliku ni vidjeti Rat. Bar ne očima sposobnima rasuđivati. Generacija '91 ne može nikako biti svjesna svega što se dogodilo. Nameće se pitanje da li je to loše?

Ma apsolutno ne! Ja ne znam što je bilo, tko je počeo rat, tko ga završio, tko ga, ne daj Bože, pobjedio! Pobjediti u ratu?! Kako se to određuje? Prema manjem broju prolivenih suza i slomljenih srca tužnih majki na "balkanu krajem jednog veka" mi ćemo odrediti tko je sretniji i uspješniji?! Ma ljudi moji, nema tu pobjede i poraza kad se nešto rascjepka i uništi, kad ostanu ranjeni komadići, svaki nadureno okrenut prema svom kraju svijeta, tako blizu, a tako daleko, lječeći svaki svoje, a opet ISTE rane!

"A gde smo mi, naivni, što smo se dizali na "Hej Slaveni"?"

Ma nisam Jugonostalgičar, nikad nisam ni bila, niti mogu biti. Nikad nisam imala priliku doživjeti Jugu, ne mogu biti ni nostalgična, ali mogu biti tužna.

Tužna što nisam bila tu, što taj neponovljivi period sada ostaje za nama. Ili odmiče u prošlost, a mi stojimo...? To mi se čini vjerovatnije.

Tužna što vidim osobu koja je plakala za Titom koji je umro na njen rođendan i godinama rođendane posvećivala njemu, kako sada isijava mržnju. Možda ne, možda je to strah, ali nije mi jasno od čega! Mama, ja sam djete! I on je djete! To što ja ne vidim razlog za stah, za distanciranje i podjele je razumno i očekivano! Mama nemam pojma, nemam pojma čega te strah i zašto je bitna ta jebena nacionalnost, a ne osobnost!

Zar nisam zavrijedila nešto tipa: "Pa lijep je, sladak, simpatičan. Kakav je djete, pametan, pažljiv, dobar, kulturan, drag? Brine li se za tebe, čuva li te tamo, odvojenu od kuće i nas?"

Ali ne: "On je Srbin..." Da mama, možda, ali za mene je on moj mali medo... Meni ime ne znači ništa... Bog je isti mama, a i mi smo isti. Ti si osoba koja voli Balaša, sluša ga cjeli život. Pa nemoj mi reći da se tvoje poznavanje toga čovjeka svodi na pjesmicu "Prva ljubav", da nikad nisi dopustila da njegove riječi utječu na tebe, zar nisi naučila ništa od njega?

"Nisam birao saigrače po grbu na prsima, birao sam ih po grbu u prsima, po nekom Našem Grbu, koji se ne skida tek tako, s majicom... I, svaka čast svakom... Ali Nacionalnost je ipak samo jedna romantična stavka životnog formulara... Amateri su definitivno morali ispuniti daleko više od toga da bi zaslužili da budu u ekipi sa mnom..."

 

08.11.2008.

Just 4 you (F)

Just wanted to say...

I  your smile...

I  you being here for me...

I you & me  in the rain...

I  having you near...

For my selfish self  

01.11.2008.

Where are we?

Jedan dan sve je savršeno, sunce sja i ja se smijem…
Ti si tu; tvoj poljubac u prolazu daje mi snagu za sve, svaki put kad te vidim nešto u meni treperi, ali onako…lijepo…pozitivno…s nadom…
Nadom koju ti daješ…
Da, pričao si o njoj… i ja sam o njemu… njima…
Ali prestala sam… i ti si…
Što smo mi sad? Frendovi? Samo frendovi koji se drže za ruke, ljube u prolazu i šalju slike jedno drugome kad nisu blizu…
A sad ni da se javiš… moguće da imaš iste dileme kao i ja…
Ma nemaš, moje je jedino pitanje da li te gnjavim…
Hoćeš li pomisliti da sam dosadna, naporna osoba koja se zalijepi za nekoga i ne pušta?
Nisam baby, tako je samo kad mi je netko posebno drag…
A ti itekako jesi.
Ono u kinu, držanje za ruke i onaj pogled… Da, bilo je dječje, ali nije bilo samo prijateljski, u to me ne možeš uvjeriti.
Ne znam, ovaj vikend nam nije trebao, bilo bi lakše da ga nije bilo, ali nadam se da će se stvari nastaviti razvijati u tom nekom toku i nakon njega…
Just can't help falling in love with you
 
…Možda iza ugla sunce sad za tebe sja, možda iza ugla sreća tebe čeka sva,
Možda će se tvoja tuga izbrisati kao duga, možda nisam bio za te ja…
Nadam se i vjerujem da nije tako…
I'm the one who wants to be with you
Deep inside I hope you feel it too…
24.10.2008.

Mene znate... a tko ste vi?

Tko ste vi? Tko su ljudi koji čitaju moj blog, oni koji znaju samo one najskrivenije djelove mene...

Vjerovatno vas ima nepoznatih meni, onih s čijim životnim putovima moja mala stazica nikada se nije ukrstila, a u ovom labirintu života možda nikada i neće, ostavljajući me tako zakinutom za tko zna koliko ranjenih duša koje bi možda bile tu za mene i držale me kraj sebe za njih... Vjerovatno ima onih vrijednih pažnje..

A ima i vas... Vas koji me znate...

Za blog zna par ljudi, neki nikad nisu uvidjeli značaj, u to sam sigurna, a neki možda i jesu, potajno prate i proučavaju... Bar se nadam... (MHNJŽ)

Postoje i za koje znam da će ovo čitati, da će prvi shvatiti poentu svega što napišem i koji će, iako je nekada i daljina uključena u kalkulaciju razumjevanja, razumjeti i protumačiti pravilno i točno svaku moju misao, svaki tajni strah i želju... Ma ne postoje, postojiš! (L)^infinity

Neki su jedno vrijeme bili tu, pratili moje osjećaje "ljubičasto na crnom", a sad su nestali iz mog života i vjerovatno je i ova stranica isto tako nestala s njihovih povjesti posjećenih... Jbg, ništa nije vječno, bilo je lijepo dok je trajalo... Miss ya sometimes my friend...

A tu su i neki novi, koji su nedavno dobili ovaj link kao znak povjerenja i privrženosti... Hope you're using it... (F) Really care about u...

18.10.2008.

Screw IB!!!

Pjesma Istevana i Neus, pregenijalno!!!!!!!
http://www.youtube.com/watch?v=9ACIM2ThXCc

You grade me up so I can go to Harvard
you grade me up so I won't fell my IB
I am screwed, don't have enough action hours
you grade me up, push to more than I can be

***************************************

When I found myself in times of trouble
Mark Sylvester comes to me
speaking words of bullshit
screw IB....

And in my hours of darkness
he is standing right in front of me
speaking words of bullshit
screw IB...

Screw IB, screw IB,
screw IB, screw IB,
speaking words of bullshit
screw IB!

12.10.2008.

For anyone who can find him/herself in it...

Na engleskom je, al morala sam staviti, stvarno mi je bitno i odražava pravu mene u ovom trenutku...

I care and I just destroy everything… Maybe not destroy, but definitely not make it better.

I’m trying to present my real self and I’m staying superficial, scared of going deeper, to the point of my being, scared of revealing my true face hidden between shyness for the ones that definitely need the totally opposite and arrogance for those who know me the best; sometimes I’m just convinced (or at least I hope) that the latest can cope with it and understand it, that they care….

I know I’m hurting u sometimes, I can be selfish, egoistic and arrogant, but it is just a way to hide the tears that start to run off at the same moment u leave the room… And stop in the moment ur back. “Keep on pretending it’s all right…” All of u who can find yourself in my words, I’m sorry.

Sorry for being self-concentrated and rude in the moments of u not feeling well, sorry for sometimes doing everything in order for myself to feel better, neglecting u and ur needs in that way… Sorry for being me. And sorry that u have to live with this version of me. It is hard to change, u know it better than anyone.
You, freakin’ Alien (u know this is mostly for u) u have to know how much I love u and I appreciate every second of u being next to me, supporting me while neglecting urself and ur obligations, losing ur nerves on my stupid childish breakdowns… I know it is hard; thank you for not giving up on me, no matter what’s the situation. Even while we r not here, in this Hades, I’m positive I can count on u; u should know the same thing: I’ll always be there for u. You’re the only person who knows some things, only person who knows the real me… The only person I’m always ready let to know my real feelings and show u my internal wounds.

I just can’t easily be someone else; I’m a closed book for almost everyone, even though I appear differently… It is not real me…

It’s gonna sound arrogant (as I can often sound when talking to u guys), but I really think if u know the real me even a bit, u’ll give me a chance, I hope (and believe) it’s worth of it… If I give u a chance it means I care about u, I already let u deeper in my world, so if u reject it, be aware how much it hurts…

And the shyness and melancholy I’m always feeling, showed on the wrong place in the wrong time in their full shine… I blew it again, and I can say that, but I’m not gonna give up; that is the characteristic of the real me: I don’t give up until I’m 100% sure that there is no point in persistence.

Don’t make me give up on u…

08.10.2008.

WHAT HURTS RIGHT NOW?

Into temptation, over in doubt
Black night, neonlight into my house
talking talking talking about
Out of frustration, over in doubt

Hold me now, I'm hoping that you can explain
Little Arithmetics
Got me down, they're fooling me again and again
Little Arithmetics
Got me down

Sometimes I feel like going down south Sometimes I'm feeling alright
Sometimes I feel like I'm over and out Sometimes I'm losing my mind
Talking talking talking about Sometimes the day is the night
Into temptation, over in doubt Sometimes I don't wanna fight

Hold me now,
I'm hoping that you can explain
Little Arithmetics
Got me down, they're fooling me again and again
Little Arithmetics
Got me down
Actually hope it hurts, coz it deffinitely hurts me even more!!!
05.10.2008.

Koja looda subota!!!!

Napisala sam TOK! I to easy, pametuj malo i to je to.... =)
I išla van, s Ingicom, rođom i Malim...
A kad smo već kod tog malog... =)
Jesam i nije me briga, je bilo kratko i iz toooootalno pogrešnih razloga, al život je kratak! I totalno pogrešan uglavnom :D :D :D
Ali to je bilo u petak, subota je bila savršena po svojoj ludosti, vinu pred dvoranom, paljenju jebenih političkih zastavica svih stranki koje smo mogli naći; nek crknu svi, HDZ BIH, HDZ '90, SDP, sve je to isti vrag, isti lopovi! Jebeš politiku!
Onda nam došla zvijezda u posjet, Boto car, je legenda majke mi, čovjek cd izdaje u song-zelexu a nije marke dao, "čovjek prepoznao da je kvalitetan materijal"! wahahahahahahahahahaha lol lol lol :D
I onda otišli u Azzuro (joj šta bi dala za Kiku) i bili ja, rođo, Inga i folklor+30 hehehe, koji degen! Al još je dobar! Ali nije ko kolega...
Kolega ima svoje redovite Azzuro-ispade, sinoć potpuno izravan i jasan. A ja sam iskreno mislila da nisam baš into it, ali očito bi se dalo razmislit...
Ja i moj kolega.... wahahahahahahahaha, ma loodo!
Popila što bi moj braco rekao "kišu Isusovu", od orahovca, vina pa 2 votke, folklor+30 častio, pa rekoh što ne bi... :P
Sve u svemu, nekim čudom, bez ovo ono, dobro u gradu!

22.09.2008.

Kog vraga radim ovdje?!

Zašto sam uopće ovdje, muka mi je od svega, jebenog "spirita" koji ne postoji, jebenih ljudi koji se pretvaraju da su posebni, a zapravo su grupa praznoglavih budala koje zatvorenih očiju prihvaćaju sve što im kažeš, sude o ljudima na osnovu površnih stvari.

Muka mi je zbog jezika, ne mogu se izraziti, ne mogu reći sve što želim, a oni su tako jebeno inteligentni! Sve i da mogu, nisam na njihovoj razini po inteligenciji, ni blizu! Možeš sad reći što hoćeš, al jebeš moje ocjene i sranja kad ne znam sastaviti jebenu normalnu rečenicu!!! Nemam argumente ni za šta i ne znam ih naći. Sve što u životu znam, piše u nekoj knjizi!!! Nemam mozga sekunde, fakat sam debil. Ne želim živjeti, ne želim!!!

I nemam zašto, fakat nemam! Da on osjeća isto?! Ma nema šanse, njemu treba inteligentno biće, ja to nisam!!! Evo ni sad nemam bolji argument, to mi apsolutno ne ide! Glupa, primitivna, djetinjasta kučka! Oni sad raspravljaju o normalnim stvarima, o budućnosti ovog mjesta i ovih ljudi, a ja pišem o tome kako sam debilna i kako mi se ponovno sviđa netko tko mi je nedostižan jer je presavršen u svom "randomness"-u!!!

Bože moj (u kojeg ne vjerujem) koji kurac živim?!

13.09.2008.

Šmrc :'(

Sjećate se ovoga: "I onda drugo poluvrijeme u mom kafiću, u najlijepšem prostoru na svijetu i taj drugi gol, i ponovno zagrljaj i ovog puta let u njegovim rukama sa površine zemlje, ali to je bilo puno dalje, do zvijezda..."??

E, taj kafić je sad zatvoren, godine stvaranja uspomena nebrojenih generacija koje su očajnički željele biti drugačije i pritom se hvatale za taj mali mračni kutak kao jedino mjesto koje je pružalo tračak nade da i za nas potoji nešto na ovome svijetu sada su gotove i na mjestu Kulta alternative sada stoji nešto tako patetično kao "Casablanca"...

I šta sad, dragi moji... Predstava je završena...?? Vidimo se u nekom drugom gradu, nekom drugom cirkusu...?? Ne, ne i ne!!!

Još nisam ušla u prostor otkad je pod novim imenom, al nadam se da je "fallen angel" još na zidu... Barem kao simbol da još postojimo!

09.09.2008.

OH, PLEASE!!!

Zbunjuju me...

Ti jebeni ljudi, ta čudna rasa... Prvo te ne poznaju, ignoriraju te, a onda izvode igrokaze i glupiraju se, ofirno i debilno...

I tako nepotrebno!!!!

Ne želim da mi je stalo, a je! jbg

Ne želim da se prisjećam, ali me tjera!

Ne želim da mi se svidi i da počnem osjećati one "leptiriće", ali jesam!

Posebno me boli ovo treće, nije toga vrijedan, djete obično, izgubljeno, ufurano, ali tako drago... =)

Al nisam ja te sreće, jbg, samo ovo drugo je moguće, al ne bi ni u ludilu, muka mi je, muka mi je i od njega sada, a i od prisjećanja na ono prije!

Samo želim biti sretna!!!

Lipi moj Drvenik, tamo je sve bilo dobro... I was loved!

06.09.2008.

Always and 4ever

So I will try to live my life
Separated by the two;
Doing the things I am supposed to do
And yet always loving you.
03.09.2008.

Got 2 go

Biti će sve ok?

Ne, neće...

Ja sam tu, ti tamo...

Bit ćeš i ti tu, ali kratko, a i kao da nisi...

A onda, ubrzo... Brže nego što i sama mislim...

Ja ću biti tamo, daleko, a ti još uvijek tu...

Postojan...

Neizbrisiv...

Dalek...

Nedokučiv.... Za mene.

Idem sad...
U taj jebeni grad,
idem daleko od polja, od vas,
nosim tu ljubav, moj jedini spas,
ujedno jedinu muku i bol,
tvoj dodir je samo na ranu sol.
Grad i nije daleko, veću daljinu budućnost nosi,
al u srcu uvijek ostaje sjaj u oku, vjetar u kosi.
Još uvijek volim te, kao i prije,
za mene ništa drugačije nije,
još uvijek si ti onaj pravi,
jedini koji stvara mi pomutnju u glavi,
jedini zbog kojeg suze tako lako teku,
tako bolno i duboko peku.
Ne mogu više, fališ mi i volim te,
zaboravi tko sam, zaboravi, molim te!
Samo tebe volim, trebam, želim,
s tobom bol i sreću da dijelim,
da me čuvaš i paziš kao kap vode na dlanu,
pomažeš mi prebroditi sve, izliječiti svaku ranu...
Ne mogu više, život je kratak,
vrijeme tu proletjet će kao satak
i, prije nego shvatiš, daleko ću biti,
ovaj put ne brdo: ocean će nas djeliti.
Znam, tebi je svejedno, al ja ne mogu,
svaki tvoj pogled obara me s nogu,
i boli sve više, boli sve jače
i već dugo, dugo srce mi plače...

24.08.2008.

Here I am... Once again

Živa sam, zdrava, sretna(?-a valjda, ništa mi posebno ne fali-malo ljubavi haha, nikad je ni bilo nije)...

Fali mi Torcida, al jbg, ne javlja se, a neću ni ja njemu, neću ga gnjaviti, uspješno se othrvao kušnji, a sad na mene gleda samo kao to, kao smetnju koju je maknuo s puta, bez obzira na to što se događalo tih par dana... Ma drag mi je nevjerovatno, ali i to će proći...

Neki stari poroci opet se nude, opet me vuku i ne znam da li bi se mogla othrvati da još jedan vikend ostanem tu, u ovom malom šugavom gradiću koji sve zna i vidi, ništa mu ne promiče... Stari poroci... e da. Dvije su godine prošle i sad ponovo, nevezano, ali tako slično... A ja opet u dilemi iako mi se čini da sam zrelija, da ću ovu izdržati, ustvari nakon sinoć možda već i jesam... Ali me jebeno vuče, slaba sam ja, ne znam... Bit će još koncerta, još Azzura i karaoka u Kike... Još "Motora" i "narodnih koje to nisu"... Ma ne znam želim li izdržati, ne znam želim li se othrvati, nisam jaka i karakterna kao neki, nemam dobre procjene o tome što je dobro a što ne i to boli jer pravim si probleme. Ne treba mi to, ne treba!!!!!! A vjerovatno ću to napraviti! Jbg

Joj kako je lijepo imati svoj novac u svom džepu i trošiti ga na sebe (i ono malo bližnjih, ali uglavnom na sebe), biti egoist, biti tako lak na novčaniku i uživati... Rijetko se događa, meni prvi put, ali je drama feeling! =)

Skačem s teme na temu, al kad su nepovezane inače!-Onaj podjeljeni grad čeka, čeka ponovno svoju najčvršću poveznicu, jedinu rijeku ljudi u kojoj nije bitno kako ti je ime i odakle si, bitan si ti i tvoja osobnost, tvoja interferencija s drugima i stav koji imaš prema svemu. Nije mi se išlo, moram priznati, vuklo me more i dalmacija, vuče me sad, al me više vuče mala-relativno =)-sobica u prizemlju i moja mala Sarajka, vještica jedna koja mi nabija grižnju savjesti svojim razumnim i odgovornim ponašanjem! Miss ya sooooooooooo much-još 4 dana =)!!! A ja boem, samo se opijam čudnim tvarima i lutam, sama ili s društvom, potpuno svejedno, samo da nisam tu, zatvorena u 4 zida, u paklenoj vrućini hercegovačkog kamenja...

Hoću gore, u mjesto koje sam nekad zvala i domom, gdje sam provela neke od najlijepših trenutaka, gdje je dvoje ljudi koje volim (jedno malo više, drugo malo manje u zadnje vrijeme :P) gdje se osjećam dobro-uglavnom! Ma volim ja onu "malu kućicu na brdu"!!!

Vidimo se uskoro, podjeljeni grade, a i ti vještice!!!

Here I am, once again!


Noviji postovi | Stariji postovi

Poetry of a Mathematician
<< 06/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930



Mama, just killed a man, Put a gun against his head
Pulled my trigger, now he's dead
Mama, life had just begun
But now I've gone and thrown it all away
Mama, ooh, Didn't mean to make you cry
If I'm not back again this time tomorrow
carry on, carry on as if nothing really matters

Too late, my time has come
Sends shivers down my spine, body's aching all the time
Goodbye, ev'rybody, I've got to go
Gotta leave you all behind and face the truth
Mama, ooh, I don't want to die
I sometimes wish I'd never been born at all


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
60087

Powered by Blogger.ba