introspection Prolazi jos jedan dan... - Poetry of a Mathematician

Poetry of a Mathematician

Svijet mašte, osjećaja i misli jednog izgubljenog bića...

17.09.2009.

Prolazi jos jedan dan...

You want to know what happiness is? It’s waking up in the middle of the night for no reason, shifting under the blankets and feeling the heat of the person next to you. You turn around and see them in their most peaceful, innocent, and vulnerable state. They breathe as though the weight of the world lays on anyone’s shoulder but their own. You smile and kiss their face gently before turning back around and somehow, an involuntary grin forms on your face. Just before you drift off to sleep, you feel an arm wrap around your waist and you know it doesn’t get any better than this.

I stvarno ne moze bolje. Ovo je 113a noc da se okrecem i vidim samo zid sa svoje lijeve strane. I i veceras suze isto teku kao i prvu vecer. Veceras je bol ista kao i prije, mukla i nesavladiva. Prisjecam se... sitnica... Gledanja Dexa sa pola metra razmaka, pa onog kina i djecijeg drzanja za ruke... Onda se sjetim gledanja Weedsa bez imalo razmaka, u trenucima kad smo djelili sve. I onda se sjetim neopisive lakoce kojom smo ustvari presli od prve scene do druge. Da... jednostavno, bezazleno drzanje za ruke... Eh ruke. Upravo te ruke, koje su mi priustile najbolje trenutke u zivotu. Jer najljepsi osjecaj ikad za mene je bio svaki onaj trenutak kad bih se okrenula u snu, a ti me nesvjesno, kroz san zagrlio s ledja. Svakog od njih sam bila svjesna, jer taj osjecaj je jednostavno neopisiv.

Nebrojena budjenja vikendom u 10. Nebojeni alarmi koji su me kao poor 2nd yeara preko tjedna budili satak ranije od bezbriznog 1st yeara koji je spavao pokraj mene. Svakog od njih sam mrzila dok ne bih otvorila oci i vidjela to uspavano lice pokraj sebe.
Sitnice... Ne mogu nabrojati sve cega se sjecam... Trebala bi mi knjiga... Ili cak i vise. I i dalje ne bi imalo smisla... "Sjecanje je smjesna lupa koja sitne stvari uvelicava."
Ono sto je bitno je da nakon 112 noci u praznom krevetu, 113a jos uvijek neopisivo boli.

Pokusala sam, i ne mozes me optuziti da nisam... Pokusavam i dalje. Pokusavam sebe uvjeriti da volim njega, njega koji zrtvuje sve za mene, pristaje na sve. Ali ne. Stalo mi je, drag mi je... Ali ne ide dalje. Jer on mi posveti pjesmu, a ja se samo sjetno nasmijem, jer honey... sve su one odavno posvecene tebi.

I...? Nista. Proci ce i 113a. I 114a. I jos Bog zna koliko njih. Vjerovatno infinitely many... Budi sretan, jer iako nisam uspjela odbaciti osjecaje, jesam nadu. Nadam se da ti je dovoljno.

Poetry of a Mathematician
<< 09/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930



Mama, just killed a man, Put a gun against his head
Pulled my trigger, now he's dead
Mama, life had just begun
But now I've gone and thrown it all away
Mama, ooh, Didn't mean to make you cry
If I'm not back again this time tomorrow
carry on, carry on as if nothing really matters

Too late, my time has come
Sends shivers down my spine, body's aching all the time
Goodbye, ev'rybody, I've got to go
Gotta leave you all behind and face the truth
Mama, ooh, I don't want to die
I sometimes wish I'd never been born at all


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
79331

Powered by Blogger.ba