introspection Oslonac u iluziji - Poetry of a Mathematician

Poetry of a Mathematician

Svijet mašte, osjećaja i misli jednog izgubljenog bića...

02.09.2009.

Oslonac u iluziji

<3 Igor, Maja, Dejan, Marko, Tim, Milen, Silvia. Moji balkanci.
Svaka cast amerima, ali kad ti covjek kaze kako zna svaku cajku iako ih osobno ne slusa, a vec 10 godina zivi u US, skontas da smo mi ipak posebni ljudi. :)

Nostalgija me hvata, kao i ova svinjska gripa.
Problem je emocionalna nestabilnost i nedostatak ikakvog oslonca. Krsim svoja pravila (previse se okrecem okolo ovih dana po kampusu). Ne znam vise sta vrijedi, a sta ne. Ne znam cemu se okrenuti.

Ne znam da li ici kuci za Bozic. Ne volim ga. Ne fali mi. Ne on kao osoba, ali da nase druzenje, lezanje na mostu i pjevanje, Bobi i Struge generalno. "ana, hocu da znas da te ja cekam, do bozica ima dosta, ali bez obzira hoces li doc ili neces, ja cu bit tu, i znaj kad god dodes ovamo imat ces se na koga oslonit, ti razmisli sta ces i kako ces, sto se tice svega, dolaska i nas, znam da je to jedan novi svjet i da nije lako ostat normalan". Da, znam i ja pcelice. Ti ces biti tu. Ja vjerovatno necu. A to nisi zavrijedio. Jer da ti dopustim, imala bih oslonac. Stabilan, kao kamen.

Ali naprotiv, ja ga ocajnicki trazim tamo gdje je voda najmutnija i najdublja, puna ostataka ne tako davnih kisa i snijegova. Tamo gdje kamen odavno nije bio stabilan za osloniti se na njega. Klizav, lagano se izmice, pod najmekanijim i najbezazlenijim korakom. Ustvari ne znam da li je jos uopce tamo, jer, ako jeste, negdje je ispod povrsine te mutne vode. Ne vidi se....
Bilo bi lakse da samo proviri na povrsinu, jer tako bih mogla napokon shvatiti da li sam u pravu kad tu klizavost i nestabilnost prepisujem nagadjanju da ustvari nije rijec o obicnom kamenu vec o nepravilnom, glatkom....
dijamantu...?

Poetry of a Mathematician
<< 09/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930



Mama, just killed a man, Put a gun against his head
Pulled my trigger, now he's dead
Mama, life had just begun
But now I've gone and thrown it all away
Mama, ooh, Didn't mean to make you cry
If I'm not back again this time tomorrow
carry on, carry on as if nothing really matters

Too late, my time has come
Sends shivers down my spine, body's aching all the time
Goodbye, ev'rybody, I've got to go
Gotta leave you all behind and face the truth
Mama, ooh, I don't want to die
I sometimes wish I'd never been born at all


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
79329

Powered by Blogger.ba