introspection Poetry of a Mathematician 2009/09

Poetry of a Mathematician

Svijet mašte, osjećaja i misli jednog izgubljenog bića...

25.09.2009.

Slobodna :)

"Apliciram early na Cornell."
Znala sam da cu to cuti i mislila sam da ce me slomiti. Ali ne. Ni najmanje. Osjecam se slobodno kao nikad prije. Ne zelim te, ne sanjam te, ne trebam te vise. Sad mogu otvoriti srce i dozvoliti ljudima da me povrjede, bas kao svi prije tebe. Ti nisi. Sa svim svojim nepromisljenim potezima, nikad me nisi povrijedio. Mi smo jednostavno postojali i jednostvno nestali.

23.09.2009.

:)

Ovaj blog je ja.
Eh. Zeznuto, jer fakat ne znam sta da napisem sada, jer ne znam vise tko sam ni sta sam. Ali ne kazem da mi se ne svidja ovo novo/staro bice.

Samo znam da mi je to sto sam 7800km od kuce omogucilo da shvatim koliko volim Balkan. Slusam cajke i uzivam, a rock uvijek bio u dusi. Sve sto ima veze s Eastern Europe mi je svetinja. Volim svoje Hrvate/Srbe/Bugare ;)/Rumunje/Ruse/Ukrajince/cak i Turke.
Stvarno smo se nasli ovdje.

Malo nervira sto mi najdrazi Srbin, Srpkinja i Bugar dogodine odose.
Ja ostajem jos 4. Al hajde, imat cu drugog Bugara. xD

Zivot je dobar. Al moj dom je dole u predgradju, od centra prema zapadu.
I to sto mi ide super, sto se snalazim pomalo, sto nisam vise tako izgubljena me cini ponosnom na sebe, ali ni malo manje svjesnom toga tko sam.

Ipak jedva cekam Bozic i dan kad avion sleti, bambus se natoci i harmonika razvuce.
I rolaj! :)

Nisam odavno bila sretna kao sada. Nemam sve sto zelim, ali ne zelim nista sto ne mogu imati. Zivim za danas. I volim punim plucima, svijet oko sebe, samu sebe, a posebno ljude koji su daleko negdje. Bro, Inga, Tea, Niko, Mirko. Vidimo se ubrzo. :)

18.09.2009.

Vise od icega na svijetu

Vrijeme lijeci sve. Valjda ce mi 4 godine ovdje biti dovoljne da se vratim kuci, pogledam nekoga u oci i kazem mu da ga volim, a da se ne osjecam kao dvolicna lazljiva manipulatorka. Jer Mirko je sretan sada. Rekla sam mu to. A to sto ne mozes voljeti 2 osobe u isto vrijeme je moj problem.
Valjda ce doci dan kad cu moci okrenuti ledja u snu nekom drugom, a da ne boli. Bar ne previse. Valjda ce jednom doci.

A do tad? Do tad cu pokusati zivjeti s komadicima srca koji su mi ostali.
Pokusat cu. Nije lako, ali nemam drugog izbora.

Samo se nadam da nam se putevi nece spojiti jednog dana, kad budemo duboko u svojim zivotima.

Bolis me. Uzasno me bolis. Svaki tvoj potez, samo tvoje postojanje. Boli. Mucno i tesko. Borim se, ali ne ide. Srdjane. Budi sretan.

Ja cu prezivjeti. Nekako.

17.09.2009.

Prolazi jos jedan dan...

You want to know what happiness is? It’s waking up in the middle of the night for no reason, shifting under the blankets and feeling the heat of the person next to you. You turn around and see them in their most peaceful, innocent, and vulnerable state. They breathe as though the weight of the world lays on anyone’s shoulder but their own. You smile and kiss their face gently before turning back around and somehow, an involuntary grin forms on your face. Just before you drift off to sleep, you feel an arm wrap around your waist and you know it doesn’t get any better than this.

I stvarno ne moze bolje. Ovo je 113a noc da se okrecem i vidim samo zid sa svoje lijeve strane. I i veceras suze isto teku kao i prvu vecer. Veceras je bol ista kao i prije, mukla i nesavladiva. Prisjecam se... sitnica... Gledanja Dexa sa pola metra razmaka, pa onog kina i djecijeg drzanja za ruke... Onda se sjetim gledanja Weedsa bez imalo razmaka, u trenucima kad smo djelili sve. I onda se sjetim neopisive lakoce kojom smo ustvari presli od prve scene do druge. Da... jednostavno, bezazleno drzanje za ruke... Eh ruke. Upravo te ruke, koje su mi priustile najbolje trenutke u zivotu. Jer najljepsi osjecaj ikad za mene je bio svaki onaj trenutak kad bih se okrenula u snu, a ti me nesvjesno, kroz san zagrlio s ledja. Svakog od njih sam bila svjesna, jer taj osjecaj je jednostavno neopisiv.

Nebrojena budjenja vikendom u 10. Nebojeni alarmi koji su me kao poor 2nd yeara preko tjedna budili satak ranije od bezbriznog 1st yeara koji je spavao pokraj mene. Svakog od njih sam mrzila dok ne bih otvorila oci i vidjela to uspavano lice pokraj sebe.
Sitnice... Ne mogu nabrojati sve cega se sjecam... Trebala bi mi knjiga... Ili cak i vise. I i dalje ne bi imalo smisla... "Sjecanje je smjesna lupa koja sitne stvari uvelicava."
Ono sto je bitno je da nakon 112 noci u praznom krevetu, 113a jos uvijek neopisivo boli.

Pokusala sam, i ne mozes me optuziti da nisam... Pokusavam i dalje. Pokusavam sebe uvjeriti da volim njega, njega koji zrtvuje sve za mene, pristaje na sve. Ali ne. Stalo mi je, drag mi je... Ali ne ide dalje. Jer on mi posveti pjesmu, a ja se samo sjetno nasmijem, jer honey... sve su one odavno posvecene tebi.

I...? Nista. Proci ce i 113a. I 114a. I jos Bog zna koliko njih. Vjerovatno infinitely many... Budi sretan, jer iako nisam uspjela odbaciti osjecaje, jesam nadu. Nadam se da ti je dovoljno.

13.09.2009.

Nemam koncentracije. Previse memorija.

09.09.2009.

Eh kad covjek ne bi pravio greske, ne bi bio covjek

-Hej djevojcice.
Hej Ameriko.
-Samo naprijed, iskusi sve sto ti pruzam. Toliko je stvari samo za tebe tu. Ti si zvijezda, volimo te, posebna si, predivna! Samo izvoli, uzivaj u svemu sto ti srce pozeli!
Hvala puno, bas ste divni! Svi su tvoji ljudi, Ameriko, tako ljubazni i dragi. Svima je stalo do mene, zele mi najbolje.
.................................................................
-Eh naivna djevojcice... Vidis li sada kako je ustvari? Ja sam ti ponudila sve, a ti si samo trebala ostati svoja. Ne budi naivna, nije sve tako divno. Ljudi su i ovdje samo ljudi. I ovdje sa svijecom u ruci trebas traziti covjeka. I svi ti osmjesi... To je samo privid. Nikoga nije briga. A "tvoji" balkanci... Draga, oni su tu vec neko vrijeme. Nije puno ostalo u njima. Malo narodnjaka, i ljubav prema rakiji. A poprimili su taj fake smile, savrseno im stoji. Dijete drago... Davno si dobila savjet od jedne pametne osobe: ne vjeruj nikome.
I, da, pregazila si neka svoja pravila, ali nije kasno da se vratis njima. Jer ti si draga iznad ove povrsne kaljuze. Samo budi ono sto jesi i izvuci najbolje iz svega sto ti pruzam. Navuci i ti taj lazni osmjeh, ali bini se samo za sebe. Nitko drugi nece, moja mila. Da prezivis ovdje moras biti kao i oni. Misliti samo na sebe i s osmjehom podnjeti sve, pa i najvece boli, a znas i sama da ce ih biti. Ali ne bojim se ja za tebe draga, prezivjela si puno toga, pregazila samu sebe puno puta, da bi iz tog izasla jaca. Samo ne zaboravi tko si dok pozdravljas neznance s osmjehom na usnama, i nostalgijom u srcu. Znaj da tamo negdje postoji neki drugi svijet, svijet gdje pripadas, gdje te ne osudjuju zato sto sjedis sama na travi ispred kuce,pusis i citas, svijet gdje postoje ljudi koji te vole i koje volis, svijet koji je tvoj i uvijek ce biti tvoj. Tvoja rijeka, polje, brdo i tribine.
Dobro dosla draga. Jedna si od nas, ali nisi kao mi. Ostani takva, zapamti tko si!
I NE VJERUJ NIKOME!

04.09.2009.

Jednostavno i jasno. Mrzi me zbog toga. Nije me briga.

02.09.2009.

Oslonac u iluziji

<3 Igor, Maja, Dejan, Marko, Tim, Milen, Silvia. Moji balkanci.
Svaka cast amerima, ali kad ti covjek kaze kako zna svaku cajku iako ih osobno ne slusa, a vec 10 godina zivi u US, skontas da smo mi ipak posebni ljudi. :)

Nostalgija me hvata, kao i ova svinjska gripa.
Problem je emocionalna nestabilnost i nedostatak ikakvog oslonca. Krsim svoja pravila (previse se okrecem okolo ovih dana po kampusu). Ne znam vise sta vrijedi, a sta ne. Ne znam cemu se okrenuti.

Ne znam da li ici kuci za Bozic. Ne volim ga. Ne fali mi. Ne on kao osoba, ali da nase druzenje, lezanje na mostu i pjevanje, Bobi i Struge generalno. "ana, hocu da znas da te ja cekam, do bozica ima dosta, ali bez obzira hoces li doc ili neces, ja cu bit tu, i znaj kad god dodes ovamo imat ces se na koga oslonit, ti razmisli sta ces i kako ces, sto se tice svega, dolaska i nas, znam da je to jedan novi svjet i da nije lako ostat normalan". Da, znam i ja pcelice. Ti ces biti tu. Ja vjerovatno necu. A to nisi zavrijedio. Jer da ti dopustim, imala bih oslonac. Stabilan, kao kamen.

Ali naprotiv, ja ga ocajnicki trazim tamo gdje je voda najmutnija i najdublja, puna ostataka ne tako davnih kisa i snijegova. Tamo gdje kamen odavno nije bio stabilan za osloniti se na njega. Klizav, lagano se izmice, pod najmekanijim i najbezazlenijim korakom. Ustvari ne znam da li je jos uopce tamo, jer, ako jeste, negdje je ispod povrsine te mutne vode. Ne vidi se....
Bilo bi lakse da samo proviri na povrsinu, jer tako bih mogla napokon shvatiti da li sam u pravu kad tu klizavost i nestabilnost prepisujem nagadjanju da ustvari nije rijec o obicnom kamenu vec o nepravilnom, glatkom....
dijamantu...?

Poetry of a Mathematician
<< 09/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930



Mama, just killed a man, Put a gun against his head
Pulled my trigger, now he's dead
Mama, life had just begun
But now I've gone and thrown it all away
Mama, ooh, Didn't mean to make you cry
If I'm not back again this time tomorrow
carry on, carry on as if nothing really matters

Too late, my time has come
Sends shivers down my spine, body's aching all the time
Goodbye, ev'rybody, I've got to go
Gotta leave you all behind and face the truth
Mama, ooh, I don't want to die
I sometimes wish I'd never been born at all


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
82463

Powered by Blogger.ba