introspection Ovaj put jeste PMS - Poetry of a Mathematician

Poetry of a Mathematician

Svijet mašte, osjećaja i misli jednog izgubljenog bića...

27.07.2009.

Ovaj put jeste PMS

Ali sad plačem zbog tebe. Jer mi fališ, "malo moje ćudljivo".
Sanjala sam te, sjedili smo i potiho se držali za ruke, da nitko ne vidi. Pričao si mi kako si se pokupio s nekom malom. A M. je stajao pored. I u snu mi je bilo stalo do njega, ali samo sam vidjela tebe, samo sam tebe voljela i željela. Bolan je bio i san, a još bolnije buđenje. Fališ mi više od ičega, i idalje boli, onako muklo, beznadno... Previše boli što je zauvijek gotovo. Jer nismo mi odradili sve svoje... Toliko je toga ostalo nedorečeno.

Postoji priča. Priča o Violeti.
Bila je djevojčica, nepunih devetnaest. I imala je momka kojeg je voljela, s kim je bila povezana na nekoj višoj razini. Bile su to 80-e, slali su si namirisana pisma i redke poezije. Najčišće emocije u najjasnijem obliku. I Ivica je volio nju, i bio je spreman žrtvovati sve i pokušati vezu na daljinu, kad je došlo do toga. Jer Ivica je bio stariji, i čekale su ga 4 godine fakulteta u Zagrebu. A u to doba, Zagreb je bio preko svijeta. Zagreb je bio Amerika.
U to vrijeme postojao je i Pavo. Uporni momak iz mjesta, momak koji bi dobio što god zacrtao jer to mu je bio karakter. Vječni borac. A taj put zacrtao si je Violetu. Pavo je kao tajno oružje imao svoju povijest, koja se nekako čudno isprepletala s Violetinom. Naime njena majka je imala jednu veliku ljubav, koja je rasla kroz pisma. Momak se zvao Pavo. Stariji brat Pave iz priče. Njega je život odnio daleko od kuće, u vojsku, tamo u 1940im, i nikad ga nije vratio. Kući se vratio samo kofer pun pisama Violetine mame i jednom jedinom slikom njega u mornarskom odijelu. Violetina mama, tada samo slomljeno i tužno djevojče, udala se za prvog momka koji se pojavio na njenim vratima, i dobila je 3 divne kćeri, ali Pavina slika uvijek je ostala pokraj njenog kreveta. I upravo nju bi Violeta, kao dijete, odvajala na stranu od svih ostalih... Zbog nečega je bila posebna.

I kad je došlo vrijeme za Violetu da odluči šta želi od života, ona je krenula linijom manjeg otpora. Pavo je bio tu, mogao ju je lako izvući iz jada i bjede te male seoske kućice u kojoj je živjela. A Ivica je bio samo san, ptica koja je previsoko letjela za njene niske domete i ograničene horizonte.
I  tako su 29.11.1986. zazvonila zvona na crkvi, za jednu tužnu djevojku čiji je pogled stremio u daljinu, i za jednog hrabrog i upornog mladića koji je dobio što je htio.

Godinu dana kasnije, Violeta, Pavo i mali, ironično, Ivan, u kolicima, šetali su Čapljinom. Pored njih su prošli dama i gospodin iz Zagreba, s bebom u kolicima. Bez pozdrava, bez pogleda, samo prošli... Nakon par koraka, u istom trenu su se okrenule dvije glave, onako skrivećki, i potražile se "po poljanama davno zakopane čežnje" po zadnji put. I suze su samo tiho potekle niz Violetino lice.

I nije čudno što i danas, s troje djece koja uspjevaju u svojim ciljevima i čine je sretnom, Violeta ponekad ima "izgubljeni pogled" koji uzaludno traži u nekim daljinama te dobro poznate oči, i izgubljenu ljubav.


A danas evo, dolazi i treća generacija tužnih priča i daljina koje dijele. Sudbina je kurva.

Poetry of a Mathematician
<< 07/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031



Mama, just killed a man, Put a gun against his head
Pulled my trigger, now he's dead
Mama, life had just begun
But now I've gone and thrown it all away
Mama, ooh, Didn't mean to make you cry
If I'm not back again this time tomorrow
carry on, carry on as if nothing really matters

Too late, my time has come
Sends shivers down my spine, body's aching all the time
Goodbye, ev'rybody, I've got to go
Gotta leave you all behind and face the truth
Mama, ooh, I don't want to die
I sometimes wish I'd never been born at all


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
79338

Powered by Blogger.ba