introspection Poetry of a Mathematician

Poetry of a Mathematician

Svijet mašte, osjećaja i misli jednog izgubljenog bića...

18.06.2010.

Ništa više nije važno i nitko više nije bitan...

Nekako smo se pronasli. 10 godina nakon sto je uslikana prva slika nas dvoje, nenamjerno, al tako znacajno. Ti s bokalom vina, ja s knjigom u ruci, nevina djeca na oltaru, jedno pored drugog, nesvjesno da stoji kraj osobe koja ce joj biti sve na svijetu nekad kasnije. Sada.
6 godina na hodnicima istih skola, a nikad se nismo upoznali. I jedan trenutak, jedan splet okolnosti u zadnjem trenu, pred moj odlazak spojio nas je i sad smo tu. Zivimo ovako 4 mjeseca odvojeno, 1 zajedno, 4 odvojeno, 3 zajedno. Lud neki ritam dusho.

Ali volim te neizmjerno. Nedam nikome. :)
Hvala sto postojis.

09.05.2010.

Zivote, idiote...

Sjedim pored bazena, vjetar puse, malo je prohladno, al i dalje ugodno. Voda je topla. Sjeverna Karolina nekako nema proljeca, ljeto je doslo odmah nakon zime. Ali neka, meni odgovara. Nedjelja je i bezbrizno se izlezavam pored bazena. Ljepota.

ALI:
Bezbrizno nije ni priblizni tocno. Onaj sugavi vulkan je proradio, Munich je jutros zatvoren. Lijepo, nije kao da upravo tamo sutra trebam sletjeti. A i Zagreb je zatvoren. Divota. Ja sam tu, sama, prijatelj mi je zapeo u DC-u, nada se da leti za par sati, ali sanse su male. Nista, taman dobro, da popijemo kafu od 4$ na aerodromu. Ja para za to nemam, ostadoh na 300 kn i jedno 60ak $. I sta sad? Da heklam dok me ne puste preko bare? Nemam hrane, sutra me izbacuju iz doma jer je vrijeme da iselimo... Divota.

Al dan je bas lijep, ova voda fina, topla... Dok god imam cigara, da se ovo i prezivjet. Samo me strah jos jedne noci u bijeloj sobi, s jednim koferom i krevetom bez posteljine.

Tezak je zivot nas lutalica... jebes ga.

Ne pitaj me sto na kraju svi kerovi zamnom laju,
ne pitaj me nikad zasto lutam.
Bolje da sesir nemam, pod njime djavo drema,
sneva i izvoljeva, djavo mi je kriv.
Budi me u zlo doba, za njega red ne vazi,
on mora sve da proba, to djavo mesto trazi.
Ne lutam sto uzivam, nit miris druma volim,
lutam da njega umorim.

20.04.2010.

Pepeo

Neću da se posipam pepeom, ali ovaj semestar poštenski sjebah. Nestade mi matematike iz vidika. Ne znam šta ću sa sobom, al ne mislim da sam ja kriva. Potroših puno vremena nadvladavajući daljine internet komunikacijom. Još više pokušavajući biti dobro dijete i dobra, vjerna djevojka. Nije lako onda i fakultet uskladiti.
Evo slagah, posipam se pepeom. Jebeš ga, šta ću sad.

Nije lako, kad to jebeno sranje pada po čitavoj Europi. I džaba meni odbrojavat dane i nadvladavat daljine kad bi me jedno šugavo brdo koje gori i povraća negdje u pizdi materinoj, s imenom ko da je netko glavom po tastaturi opalio, e to brdo, moglo ostaviti zarobljenu ovdje, u zemlji McDonaldsa i Walmarta, kad ja samo želim stići na Parni Valjak 13og i popit koju Karlu na tribinama prije toga.

Koje su šanse da se ta budala smiri (i njegova seka ne probudi) do mog leta, 10.5.?

12.04.2010.

Mene ubija vremenska razlika...

02.04.2010.

P.S. na zadnji post

Tvoja "poezija" koja je vratila istu u mene i nasmijala me do suza. I ja tebe, luđače.

Glupost mi u obe ruke,
nalazim se u nekom stanju tjeskobe,
dođe mi do seobe,
gledam u onaj stub i drvo tamo,
evo me na makadamu,
oblaci ko kontinenti,
odoh ja na onu zvijezdu najradije,
(koja luda trava. volim te.)

02.04.2010.

Posebniji nego sto sam mislila

Ispričavam se svijete, zbog zadnjeg posta. Ispričavam se tebi, lijepo moje crno, zbog svog podcjenjivanja kojim te obasipam. Baš simpatično od mene, baš prelijepo. Jer da, kočiš me i jesi jedan konobar iz Čapljine, još uvijek u srednjoj školi, ne znam koju godinu za redom. I ja možda jesam jedno biće koje je doguralo daleko, daleko od malog hercegovačkog sela.

Ali ja sam i ono biće koje gotovo nikad u životu nije voljelo samo sebe. Nikad nisam pomislila da sam lijepa, zgodna, vrijedna pažnje. Nikad nisam posvećivala vrijeme sebi, sebi kao fizičkom biću. Nikad se nisam voljela.

Sad se volim. I hranim zdravo. Vježbam, uživam u svakom trenutku. Imam neko samopouzdanje koje nikad nisam imala, neku vjeru u sebe i neki jebeno dobar osjećaj o povratku kući ovog ljeta. Banalne su to stvari. Dokazati ću svima da to što sam otišla u Ameriku ne znači da se vraćam kao pretilo, prljavo i umišljeno biće, "amerikanka", kako ih svi oni vide. Kako sam ih i ja vidjela. Ne. Vraćam se u boljoj formi nego ikad, sa samopouzdanjem koje nikad nisam imala, sa vjerom u sebe, sa psihičkom stabilnošću na zavidnom nivou u usporedbi s mojim stanjem u zadnje vrijeme. Vraćam se sretna. A sve to zbog tebe.

Volim te i nemam potrebu dokazivati se tebi ni u kom pogledu. Što ne znači da sam se prepustila jer znam da mogu s tobom kako hoću. Ne dušo. To što si ti napravio u zadnja 3 mjeseca od one nesigurne djevojčice, samim time što si bio tu za mene i neupitno vjerovao u mene je nevjerovatno. A bio si tu usprkos 7800km distance. I upravo zbog toga zaslužuješ najbolje od mene.

Žao mi je što je ovaj blog postao moj dnevnik, trpi sve moje ispade i hormonalno prouzrokovana preseravanja. Al to bi se moglo promijeniti. Jer vraćaš poeziju u moj život, ti cigane mali, ti dušo moja jedina. Ti koji vrijediš više od bilo koje pretenciozne budale na ovom svijetu jer stojiš čvrsto na zemlji, a imaš snagu da me digneš u oblake. I staviš mi na lice onaj glupi osmjeh koji već mjesecima ne mogu izbrisati.

Još jedan mjesec. A onda... Ne znam? Hvatamo zvijezde u dubini rijeke i rolamo ih, onako bez filtera, dok smo još mladi...? Zvuči kao plan, ne?

24.03.2010.

"Nezrela ljubav kaže: Volim te, jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te, jer te volim."

Upravo to. Volim te, jer te trebam. Trebam nekoga da mi pošalje poruku za laku noć, da sluša kako sam provela dan, da mi ispuni dan, pa makar video-chatom. Ne postoji ni jedan drugi razlog zašto te volim. Mozda što si dobra osoba. Da... Kao da te to izdvaja iz okoline. Oprosti molim te.

Kočiš me. Odustala sam od ljetnog semestra u Rusiji, odustala sam od potrage za ljetnim poslom. Zašto? Da 4 mjeseca provedem ne radeći ništa. Ne, to nisam ja. Ok, preživjet ću, al to se neće ponoviti. Pokušavam naći grad school u Europi iako mi je Harvard cilj od kad znam za sebe i sad kad sam Duke student, koji je od prvog semestra na dekanovoj listi učenika, kada imam plan za preostale 3 godine, taj Harvard je tako blizu.
Oprosti molim te, al Duke undergrad, hopefully Harvard Psychology Research Program graduate nema šta raditi u Čapljini. I da ti dođeš u Ameriku i radiš nešto, šta bi radio? Na baušteli, kao konobar? Daj... Nije to problem novca ili bilo čega takvog.
Meni treba inspiracija. Netko tko će me stalno podsjećati kako je život lijep, koliko stvari se događa okolo, netko tko će mi pokazati nešto novo, inspirativno.
Netko da mi da novu muziku, da promijenim stare ofucane i asocijativne melodije u glavi, da prozračim misli i promijenim perspektivu. Netko da mi preporuči film koji će odgovarati mojim osjećajima u danom trenutku. Netko da mi pokaže članak u novinama, o politici, znanosti, sportu, inovacijama, bilo čemu. Samo da je nešto novo. Samo da se mičem naprijed.

Treba mi netko tko će bar pratiti moj korak, ako ne voditi me za ruku, hodajući korak ispred mene.
Ne treba mi netko koga moram vući čeličnim uzetom od 3 jebena kilometra. Bez uvrede.

04.03.2010.

Oksimoroni mog života

Netko ti fali, a upravo taj netko je i ono jedino što imaš.
Vrijeme prolazi tako sporo, sati se vuku, a dani lete, datumi se mjenjaju, dok taj finalni datum još uvijek izgleda jednako daleko.
Svaki osmijeh je 51% ljubavi, 49% bola, svaka suza obrnuto, a suze zamute granice, tih 3% u sredini nisu tako lako razlucivi.
Zaljubljuješ se nevjerovatno intenzivno u nekoga čije usne nisi dotaknuo već dva mjeseca i imaš savršeno dobru vezu koja napreduje, mjenja se i evoluira, sve to uz 7800km udaljenosti. Ista ta veza teško da vodi ikud i umjesto da si sretan, ono što prolazi kroz glavu je samo pitanje kolika će biti bol jednom kad i ovo malo smisla iza svog truda nestane negdje u kilometrima...
Pokušavaš, pokušavaš, a nada nekako slijedi svoju sinusoidnu funkciju kroz ovo šugavo promijenjivo vrijeme...

I prolazi još jedan dan bez nje. A ti si sretan, jer kakav god da je... Prolazi.

27.02.2010.

Depresija

Nema vise rijeke. Davno presusila. Mislim ona stara, ona "mocna i nezamijenjiva". Nema ni ptica, ne vracaju se. Al nema ni gnijezda, sruseno je, iako tragovi ostase.
Tu su samo neki mali brzaci koji vuku na sve strane, ne okrenes se, a vec si negdje daleko. I nekako se cini da ne vode nikud, samo se granaju na milion strana... A tamo negdje ima jedno mirno, malo toplo jezero, okruzeno sumom, sa konjima u drvenoj stali, i kolibom za dvoje. Samo nekako je previse mirno da bi netko uopce pomislio da te male brze isprepletene rijecice na kraju vode upravo tamo...
I i dalje je tu sunce, sa svojim ludim, nepredvidivim zrakama, i naocale koje skrivaju od pogleda. Ova mi metafora nikad nije bila jasna. A uporno s njom zavrsavam svoje analize naturalisticke prirode, depresivnog tona i izgubljenog mirisa.
A sta da radim. I priroda me napusta. Nekad je to sunce bilo dovoljno, naocale i osmijeh. Sada, ovako rastrganoj trebaju kemikalije da ostanem u komadu. Vidjet cemo u koji Wonderland tek to vodi...

11.02.2010.

Oceani se nekako lako pomjeraju u zadnje vrijeme...

Negdje tamo daleko jedne mahnite crne oči spavaju. Jedna luda glava sanja nešto lijepo jer drugačije ne može, previše pozitivne energije je usmjereno ka tom biću da bi bilo kakva crna misao proletjela kroz te pogubljene misli. Negdje daleko jedan ludi dječak, pun snova i želja sanja jednu ludu djevojku koja nadilazi njegove domene, a voli ga više od bilo čega. I taj dječak misli da radi sve što može da učini sretnom svoju ludu, depresivnu i izgubljenu djevojčicu daleko van njegovog fizičkog dometa.

Da dušo, ti si jedino što mi vraća osmijeh na lice. Ti si ono što me ispunjava i tjera da se opirem svemu, da ostanem pri sebi. I u životu. Ali tek sad ćeš vidjeti kako se pomjeraju oceani za nekoga koga voliš.

Ni ne slutiš da te čeka jedno iznimno Valentinovo...

Tvoja (inače ogorčena mrziteljica tog praznika) blesa koja te ne da nikome. :)

06.02.2010.

Hej, koji oceani, koje granice!

Daljina je za ljubav isto što i vjetar za vatru - male gasi, a velike rasplamsava.

Izgledaš ko ukazanje na tom ormariću gore! -reče moj braco najdraži gledajući seku svoju preko ekrana laptopa njene najbolje prijateljice.
Za to vrijeme sekin momak stoji pored laptopa, tako daleko, a tako blizu i pušta Miholjsko leto.

Jel mogu poželjet išta više? Sitnice čine život. A moje sitnice su ogromne i žive, i vole me kao i ja njih.
Laku noć Hercegovino, Karolina tek kreće u svoje noćne pohode. Al srce ostaje s vama. Misli i duh. Još 92 dana.

01.02.2010.

Volim ove suze

Volim ove suze.
Suze i jecaje, i neutješno i nekontrolirano bacanje po ovom krevetu koji je sve što imam. Budim se, živim i zatvaram oči na tom malom nurednom i neudobnom kvadratiću nečega moga u ovoj nesnosnoj tuđini.
Ali volim ovu melankoliju, jer volim tebe.
I da, kod tebe je vec februrar... Ja imam jos par sati...
Februar je kratak, zar ne? Onda jos mart i april... malo maja i tu sam.
Granice nisu nista drugo do linija u atlasu...
Ne mogu uživati ni u ovom snijegu koji kao bezbrižno dijete isčekujem već mjesecima. Ne mogu uživati jer želim da se otopi što prije, da prepusti mjesto zelenilu proljeća. Pa južnjačkoj sablasnoj ljetnoj vrućini. Jer jednom kad se sunce dovoljno primakne ovome mjestu, ja ću mu tako sretno izaći u susret. RDU-DC-Munich-Zagreb i tu sam. I onda 3 mjeseca do novog oproštaja. Al nećemo sad o tome, jel tako? Majmune.
"What do you guys have in common anyway?" -"Nothing, we just love each other. Isn't that enough?"

25.01.2010.

Such a lonely day, and it's MINE

Još jedan rođendan gotov.
Nikad nije bio manje i više poseban.
Ljudi oko mene nisu pravili buku oko toga, ali su zato oni bitni napravili party i porukama mi pričali sve što se događa. I tih 7800km je isparilo u trenutku.
Poželim noćas oči boje lavande...
Pa dobro gde si ti...
I tako dalje.

Ja imam sasvim običan dan,  tako bezbojan i suh, a u isto vrijeme, negdje na kraju svijeta raja slavi moj rođendan, pije i misli na mene, i učine da se osjećam nevjerovatno posebno.

Momak kojeg volim, s mojim ocem loži vatru, a brat svira harmoniku, jednu za drugom pjesmu posvećenu njegovoj jedinoj seki.

Tek sad shvaćam koliko sam sretna, jer koliko god sama bila ovdje, tamo negdje postoje ljudi koji me vole i koje volim, ljudi koji će me čekati, ljudi koji mi upravo, nakon milion "laku noć", šalju još jedno jer drugačije ne mogu zaspati... Majmuneeee

Ovako iz daljine naučiš još više cijeniti ono što ti je najbliže srcu...
I tko kaže, daleko od očiju, daleko od srca?!
Hvala vam ljudi, volim vas više od ičega.

23.01.2010.

Sitnica, a tako bitna

Hej, ti si Ti. I to mi je upravo postalo jasno.

"I sve su vile, sve su kraljice, i sve su nevazne naspram Nje"

23.01.2010.

:)

Nekad stvari tako upadnu u svoje mjesto, uklope se, i stvore to sto zovemo zivotom.
Falis mi, a uzivam ovdje, upoznajem zanimljive ljude, umjetnike i ludjake. I iako imam toliko puteva koji me vuku, samo na tebe mislim i tebi se nadam. Volim te, a volim i ovaj cudni zivot ovamo daleko.
Nekad se stvari jednostavno uklope. :)
Negdje se pipnu nasi mali svemiri.
Laku noc majmune. Ili tebi dobro jutro. Daleko smo, al volim te.

19.01.2010.

Heeeej

Hej! Puno i previše, znaš?!
Dala bih sve da mogu večeras piti s tobom i mojim (!) bratom, slušati Balaša i imati jednostavan život u kojem te volim i voliš me i sve je na svom mjestu.
Dala bih sve da sam na onom zidiću kraj crkve, da me plašiš strašnim pričama i guraš prema psima koji trče okolo iako znaš koliko me strah. Al da me držiš i "nedaš nikome". Znaš...
Dala bih sve za bilo koju večer s ovog raspusta, za bilo koju kavu, bilo koji smotani roll, bilo koji zadnji dimić marlbora. Ma i onog westa što smo pušili kad nije bilo para. Daj mi dimić jarane. Eh kako ugriješ taj filter tako... Mali motač. xD
Majmuneeeee, volim te više od sebe, više od tog lika koji sjedi do tebe, a značio mi je uvijek najviše na svijetu. Bro, no hard feelings. Harder and stronger than these anyway none can get.
Mirza moj. Heeeeej. Još 16 tjedana točno. Eh... Puno je to. Al nije ništa, jel tako. To ne bira pamet nego srce. Moje je pogrešno biralo cjeli prošli semestar. Ovaj je tvoj.
Ne ideš spavati bez mog Laku Noć. To je obećanje. Još samo 112 poruka, znači.

Bolan volim te. Puno. I šta god bilo u sljedeća 4 mjeseca, kad dođem kući, tu si ti... E tu će tvrđavicu malo teže srušiti, to im je izvan dometa. ;) Čuvaj se.
Tvoja luda, bleso moj.

10.01.2010.

Daaaaaaaj

Dosla kuci i moram natrag. Daaaaaaaaaaj!
Ne mogu shvatiti da je vrijeme...
Jebem mu zivot. Zaljubila sam se ponovno. Al ne znam hoce li opet daljina uciniti svoje.
Daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj
Pa ne mogu vise, jebem mu lutanja i letove i strahove i stresove i kofere i ljude i avione i oprastanja i sve.
Opet 4 mjeseca. Pozdrav lijepa moja Hercegovino.

28.12.2009.

Covjece, kako sam stara...

Imam osamnaest...
Zivim oko 8000km od kuce i obitelji... Sa 22 imati cu dvije diplome u dzepu... Daj Boze i neki posao...
I vec sad se osjecam usamljeno...
Ne znam sta je s ljudima koji me zavole naglo i umisle si da sam im ljubav zivota. Ja ne vjerujem u to. Ali gledam filmove u kojima se ljudi vjencaju i zelim to. Ne sad, ali brzo. Cudno... Jedno vrijeme sam govorila da se necu udati nikad. Though, to je bilo dok sam bila slijepo i ludo zaljubljena u ideale.
Sad me muci jedna stvar. Kad stanem pred oltar razmisljati cu o osobi s kojom sam prvom dijelila bas sve. I osjecati cu se kao da varam onoga tko stoji pored mene. Jer previse sam dala nekome tko to nije zasluzio. Ne mislim samo fizicki, mislim emotivno, dusevno...
Preteske su ovo price za jos jednu nesanu noc u nizu, za 3 ujutro i depresivne dane odbrojavanja do novog odlaska.
Ljubim njega, koji se opet obecava promijenjiti dok dodjem. Idem sutra na kavu s nekim drugim. Nekim tko me intrigira... Negdje se taknu nasi mali svemiri... Jbg.
A tako sam ga varala tamo, uradila sve sto sam mogla i nije me grizla savjest. Ne grize me ni sada, iako vidim koliko mu znacim. Jer on je moj projekt. Upise li fakultet i popravi se kao covjek zbog mene, biti cu sretna. A ako sam sretna zbog njega, onda mogu uraditi i ono sto treba da on bude sretan zbog mene.
Ljubav ne postoji. Netko te moze uciniti sretnim na mnogo nacina. Nebitno kako to radi, dok si sretan drzi ga blizu. Jer ne postoji ljubav. Samo medjusobno ispunjavanje praznina.

08.12.2009.

Final post

Ne, nije zadnji post, nego post o zadnjima.
Iako ne konacna, sva ova dogadjanja su zadnja, bar na neko vrijeme...
Zadnja predavanja iza mene, finalsi pocinju za par sati...
Zadnji dani u ovoj godini na ovom kontinentu. U nedjelju letim nazad. :)
Zadnje cigarete ispred Perkinsa... Zadnji cudni pogledi i pogubljeni smjeh i zezancija... Ne mogu si dopustiti... Ne on. Od svih ljudi ovdje ne mogu misliti o njemu. Pogresno je na toliko nacina. Jednostavno ne ide.
Zadnji trzaji odugovlacenja ucenja matematike... Pasti cu taj ispit...
Zadnji dolari potroseni na milione pokloncica... Iako ce najvazniji ljudi za mene ostati bez icega... Nisu zasluzili ni da ih pogledam nakon 4 mjeseca... Al naravno, dati cu im jos jednu sansu. Prijatelji su ipak... Ma ne znam ni sta su, al ne pustam neke specijalne ljude iz zivota tako lako nakon godina... desetljeca jbt!

Sad dolaze kave, sastanci, opijanja. Bozic i nova kuca. Jos jedan u nizu novih zivota. Jer nisam vise dio svega toga...

Samo cekam da vas zagrlim *Bro, Antea, Inga, Niko, Marina, Darija, Kata, Armin, Mirko, Anamarija, Bojan, Ines, Mima, Zoka, Milana* Samo ce mi Ajlich faliti.

Da... Svjesna sam da fali. Namjerno. Jer ne zelim to prisustvo vise u svom zivotu. "This year, to save me from tears... I will keep it for myself"

02.12.2009.

To je vec prica druga, to na tvoj racun ide...

Lako je kad te neko ni ne zavoli
tad samo tamna strana srca zaboli
tesko je kad za nekog jedinog i svog postanes zrnce soli
tesko je kad tvoj neko prestane da te voli


Previse Balasa u zadnje vrijeme.

23.11.2009.

Cigani

Ako dirneš u čivutski vrt... Kletvu ćeš nositi ko srebrn zvončić...
Bićeš žedan kraj bunara... I siromah s puno para...
Sve ćeš dijamante dati za smešni cirkončić...
Ko u tuđi vrt uđe... Crn lebac mesi... U crnom plehu...
Eh... 'Ne poželi ništa tuđe...' Svi smrtni gresi... U tom su grehu...

Kao mrva iz džepa... Truni se lako... život protekli...
Da, rekli su mi da je lepa... Ali baš tako? To nisu rekli...

Hoću li opet linijom "pametnije je tako" ili da se borim? Iako nije ni najmanje izgledno. Ne poželi ništa tuđe...

15.11.2009.

Keep what's good

Aplikacije su prosle. Otvoreno sam ti rekla da se brinem da je to bilo to. Da si dobio sto ti je trebalo, sad mozes dalje. "Keep what's good. I'm good in english and apps." Reagirao si na to. Zaboljelo te navodno. Sad vidim i zasto. Zato sto sam bila u pravu.

Kazem ti da sam bolesna, da mozda imam Mono, da cu raditi test sutra. Ni rijeci. Nikad nakon toga nisi upitao kako sam. Kako je prosao test. Dobro sam, da znas. Nemam mono. Hvala na pitanju.

Dobio si sto ti je trebalo od mene. Vise ti ne trebam, pa te ni nema nigdje. Dobio si sve sto ti je trebalo i dok smo bili zajedno. Imao si me potpuno, u svakom pogledu. Al ja tebe nikad nisam. I nije bitno. Neka si ti sretan. Nastavi tako, izvuci najbolje iz ljudi, natjeraj ih da ti daju i posljednji atom sebe, a onda samo kreni dalje, bez okretanja. Jer tako ti funkcioniras, Egoisticni, Bezosjecajni Hedonistu. Nekad je to bila zezancija, iako uvijek s dozom istine.
Sad se cini previse brutalnom da ne bi bila realnost.

Hvala jos jednom na dokazivanju da stvarno nemam nikoga na ovom svijetu.
I sad znam da neces citati. Onaj Srdjan koji je citao vise nema koristi u otvaranju ove stranice.

09.11.2009.

Bas taj cigan

30.10.2009.

Ljubav

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav,
ne zavidi, ljubav se ne hvasta,
ne nadima se; nije nepristojna,
ne traži svoje, nije razdražljiva,
ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini; sve pokriva,
sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi

Sve podnosi i ne trazi svoje.
Da. Keep what's good. Falis mi puno, previse.
Jebiga, nije lako sacuvati najcisce i najdublje osjecaje u ovom prljavom, pokvarenom svijetu. Zato ja zivim u svom svijetu. Jer neke stvari su vrijedne. I am keeping what's good. Ne, ne cuvam tebe, tebe nemam. Al imam ono u sebi, a to je daleko iznad kategorije "good". Jebiga. Tesko je i boli. Ali ne mogu prestati. Znas. To ne bira pamet nego srce.

14.10.2009.

E sad stvarno iskreno

Necu dovoditi u pitanje tvoje dvosmislene izjave ni cinjenicu da ti definitivno nije svejedno.

Samo cu ti reci jednu stvar.
Slomio si mi srce 3 puta.

Prvi put oni mailom u Junu. I nakon toga sam se trudila da ne spominjem nista. I islo je nekako, ustvari poprilicno dobro. Ali onda sam te vidjela u Banja Luci. I nisi bio fer. Nisi ni najmanje. I znas to.

Drugi put onom svadjom u Septembru, prekidom komunikacije. Da, ja sam inicirala, i ne mogu te kriviti za to. Ali moras mi dati kredit za samokontrolu nakon toga. Nikad nista. I u medjuvremenu si rekao da ces definitivno na Cornell. Zamolila sam te da ne apliciras ovamo ako te slucajno Cornell odbije, cisto da bi znala da ne postoji ni teoretska sansa. I onda mi dodjes s pricom da razmatras i Duke, ispadne da ti je u uzem krugu. U medjuvremenu spomenes SAT i koncentraciju, inzistiras na tome, dok ja izbjegavam sve emotivne poveznice. Das mi nadu, vecu nego ikada.

I slomis mi srce treci put. Cornell odluka nije boljela, jer se nisam ni nadala. Ova boli. Ali nece vise. Necu to sebi dozvoliti.

Moto u yearbooku: Explore everything - keep what's good. Ja ocito nisam bila good enough. MI ocito nismo bili good enough. U tom slucaju, cemu prolijevati suze.

Nekome cu biti good enough. Iako nikoga necu voljeti kao tebe. Jer voles jednom u zivotu. Ja sam svoje nazalost imala prerano.

12.10.2009.

Iskreno

Kad ti kazem da zelim da dodjes to je zato sto te vidim ovdje, savrseno te vidim na campusu, medju ljudima, na predavanjima.
To nema veze s past tensom, s bilo cime sto je bilo. Treba mi prijatelj ovdje, a trebat ce i tebi netko kad krenes. I ako dodjes, u startu  ces imati najboljeg prijatelja spremnog da ti pomogne oko svega.

To ne znaci da zelim da pokusamo ponovno. Dosta je vec vremena proslo. Proci ce jos vise. Ja se nisam promijenila, i necu, jos uvijek sam ista osoba, ali dosta toga je proslo kroz moju glavu. Dosta toga se dogodilo.
Da stalo mi je. Ali ne zovem te ovamo radi "nas". Zovem te jer je ovo jedan od 5 najboljih fakulteta u Americi, poznat i priznat. Zovem te jer bi se savrseno uklopio ovdje. Zovem te kao prijatelj.

Samo zelim da si svjestan da ja znam da tvoje apliciranje na Duke nije priznanje da jos nesto osjecas. Ja i ti smo odavno samo ja i ti. I to je kristalno jasno. Ako apliciras, apliciras za fakultet. A ja te cekam kao osoba koja ce ti pomoci kroz sve pocetne procese, zavrzlame i probleme.

Ne razumijem ono za Armina. Ne razumijem zasto si mi rekao uopce. Da stavis na mene neki osjecaj krivnje? Nije mi jasno... Nije ti bilo svejedno. Znam. I razumijem. Ali zasto mi to govoris? Zasto mi dajes do znanja da ti nije svejedno?
Ako su to samo nostalgicne memorije, nemoj mi ih pokazivati. Znam i ja jako dobro sve. Ali nema smisla. Samo pravis stvari gorima. Znas da sam slaba.

I jedan savjet. Ako ovo ustvari citas, zapitaj se malo. Nisi na bloggeru. Zasto jos uvijek otvaras ovaj prozor?

10.10.2009.

Ja. Opet ovakva.

Fakultet ide odlicno, nema problema nikakvih. Ocjene su u vrhu, kao i uvijek.
Radim svoj treci sluzbeni posao. Mozda i cetvrti. Ne znam. Ovaj je placen bogovski, radim na internetu, imam veliku slobodu i jos vecu odgovornost. Ja sam fckn Research Asisstant in Fuqua Graduate School of Business. Zvuci impresivno, zar ne? Bas kao i 9,75$ po satu i 20 sati tjedno. To bi trebalo biti u prosjeku 600$ mjesecno. Da. Zivim sama na drugom kontinentu. Organiziram si zivot. Imam neke prijatelje. Jednog za kojeg bi bila spremna vec sada uraditi sve sto treba. Momak je iz Indije, od 14. godine izdrzava obitelj, a genij je. Imam i raju. To nisu prijatelji vec ekipa za izlaske. Ali su ok. Imam buducnost, financijske planove koji pokrivaju 2 odlaska kuci godisnje. Financiram ih sama naravno. Da.

Novac. Sve je u njemu. I ja nekako uspjevam. Ali mrzim to sto mi se zivot sveo na to. Toliko sam puta zaplakala radi hladnoce moga oca i razmisljanja samo o novcu i prezivljavanju. A sad je to nacin na koji funkcioniram. I ponosna sam na sebe. Jer, dovraga, 18 mi je godina.

I treba mi cigara. Ali necu. Necu. Prestajem. Ne znam zasto. To je neka moja zrtva. Nacin da maknem misli s onoga sto me okupira.

Jer nada koja umre, preboli se. To funkcionira. Probudjena nada budi i nemoc i pitanja.
Ne mogu razmisljati o tome. Ne zelim i ne smijem.

08.10.2009.

Neke se pobjede dobivaju na juriš

01.10.2009.

Napokon razumijem

Prohladni zrak Sjeverne Karoline cini noci tesko podnosljivima. Moja slaba cirkulacija mi nastavlja zadavati muke sa smrznutim stopalima. A nema nikoga da ih ugrije.

Ispod pokrivaca vatra se igra s mojim tjelom, mojim mislima. Scene otkopcavanja remena ispred vrata wc-a. Gledanje serija, s rukama negdje duboko ispod pokrivaca i nevinim licima. Kratke pauze u ucenju koje ostavljaju tragove po kaucima.  Dalje ne mogu.... Nije za oci javnosti. Ali definitivno je bilo za moje oci. I jos uvijek mogu vizualizirati svaku scenu. Ludjacki, na brzinu. Vani. Tusiranja. Bjezanje pred Michelle. Skrivanje pred Simoneom. Sloboda i opustenost. Osjecaj pripadanja i uzajamnog posjedovanja. Osjecaj sigurnosti.

Podgora. "Sta bi tek bilo da si pojela cokoladu?" Nesigurnost i sram.
Struge. -Hocemo? "Hocemo." ... -Hajde... "Necu". Nesigurnost, povlacenje. Sram. Proslost preuzima kontrolu. Osudjivanje.

Craven. "Do you wanna...?" -Whatever. "Let's go to Few." -Whatever. ............... "Ana XxXxX..." "Milen YyYyY..." Praznina.

Nesigurnost. Potreba za pripadanjem. Potreba za toplinom. Potreba za slobodom i osjecajem kontrole. Moja proslost je previse mutna, previse bolna da bi se mogla osjecati dobro dok me netko kontrolira.  Slaba sam. Preslaba. A ti si kretenu jedini koji bi mogao razumjeti. Jer ne mogu reci nikome drugom. Ti si jedini koji zna.

25.09.2009.

Slobodna :)

"Apliciram early na Cornell."
Znala sam da cu to cuti i mislila sam da ce me slomiti. Ali ne. Ni najmanje. Osjecam se slobodno kao nikad prije. Ne zelim te, ne sanjam te, ne trebam te vise. Sad mogu otvoriti srce i dozvoliti ljudima da me povrjede, bas kao svi prije tebe. Ti nisi. Sa svim svojim nepromisljenim potezima, nikad me nisi povrijedio. Mi smo jednostavno postojali i jednostvno nestali.

23.09.2009.

:)

Ovaj blog je ja.
Eh. Zeznuto, jer fakat ne znam sta da napisem sada, jer ne znam vise tko sam ni sta sam. Ali ne kazem da mi se ne svidja ovo novo/staro bice.

Samo znam da mi je to sto sam 7800km od kuce omogucilo da shvatim koliko volim Balkan. Slusam cajke i uzivam, a rock uvijek bio u dusi. Sve sto ima veze s Eastern Europe mi je svetinja. Volim svoje Hrvate/Srbe/Bugare ;)/Rumunje/Ruse/Ukrajince/cak i Turke.
Stvarno smo se nasli ovdje.

Malo nervira sto mi najdrazi Srbin, Srpkinja i Bugar dogodine odose.
Ja ostajem jos 4. Al hajde, imat cu drugog Bugara. xD

Zivot je dobar. Al moj dom je dole u predgradju, od centra prema zapadu.
I to sto mi ide super, sto se snalazim pomalo, sto nisam vise tako izgubljena me cini ponosnom na sebe, ali ni malo manje svjesnom toga tko sam.

Ipak jedva cekam Bozic i dan kad avion sleti, bambus se natoci i harmonika razvuce.
I rolaj! :)

Nisam odavno bila sretna kao sada. Nemam sve sto zelim, ali ne zelim nista sto ne mogu imati. Zivim za danas. I volim punim plucima, svijet oko sebe, samu sebe, a posebno ljude koji su daleko negdje. Bro, Inga, Tea, Niko, Mirko. Vidimo se ubrzo. :)

18.09.2009.

Vise od icega na svijetu

Vrijeme lijeci sve. Valjda ce mi 4 godine ovdje biti dovoljne da se vratim kuci, pogledam nekoga u oci i kazem mu da ga volim, a da se ne osjecam kao dvolicna lazljiva manipulatorka. Jer Mirko je sretan sada. Rekla sam mu to. A to sto ne mozes voljeti 2 osobe u isto vrijeme je moj problem.
Valjda ce doci dan kad cu moci okrenuti ledja u snu nekom drugom, a da ne boli. Bar ne previse. Valjda ce jednom doci.

A do tad? Do tad cu pokusati zivjeti s komadicima srca koji su mi ostali.
Pokusat cu. Nije lako, ali nemam drugog izbora.

Samo se nadam da nam se putevi nece spojiti jednog dana, kad budemo duboko u svojim zivotima.

Bolis me. Uzasno me bolis. Svaki tvoj potez, samo tvoje postojanje. Boli. Mucno i tesko. Borim se, ali ne ide. Srdjane. Budi sretan.

Ja cu prezivjeti. Nekako.

17.09.2009.

Prolazi jos jedan dan...

You want to know what happiness is? It’s waking up in the middle of the night for no reason, shifting under the blankets and feeling the heat of the person next to you. You turn around and see them in their most peaceful, innocent, and vulnerable state. They breathe as though the weight of the world lays on anyone’s shoulder but their own. You smile and kiss their face gently before turning back around and somehow, an involuntary grin forms on your face. Just before you drift off to sleep, you feel an arm wrap around your waist and you know it doesn’t get any better than this.

I stvarno ne moze bolje. Ovo je 113a noc da se okrecem i vidim samo zid sa svoje lijeve strane. I i veceras suze isto teku kao i prvu vecer. Veceras je bol ista kao i prije, mukla i nesavladiva. Prisjecam se... sitnica... Gledanja Dexa sa pola metra razmaka, pa onog kina i djecijeg drzanja za ruke... Onda se sjetim gledanja Weedsa bez imalo razmaka, u trenucima kad smo djelili sve. I onda se sjetim neopisive lakoce kojom smo ustvari presli od prve scene do druge. Da... jednostavno, bezazleno drzanje za ruke... Eh ruke. Upravo te ruke, koje su mi priustile najbolje trenutke u zivotu. Jer najljepsi osjecaj ikad za mene je bio svaki onaj trenutak kad bih se okrenula u snu, a ti me nesvjesno, kroz san zagrlio s ledja. Svakog od njih sam bila svjesna, jer taj osjecaj je jednostavno neopisiv.

Nebrojena budjenja vikendom u 10. Nebojeni alarmi koji su me kao poor 2nd yeara preko tjedna budili satak ranije od bezbriznog 1st yeara koji je spavao pokraj mene. Svakog od njih sam mrzila dok ne bih otvorila oci i vidjela to uspavano lice pokraj sebe.
Sitnice... Ne mogu nabrojati sve cega se sjecam... Trebala bi mi knjiga... Ili cak i vise. I i dalje ne bi imalo smisla... "Sjecanje je smjesna lupa koja sitne stvari uvelicava."
Ono sto je bitno je da nakon 112 noci u praznom krevetu, 113a jos uvijek neopisivo boli.

Pokusala sam, i ne mozes me optuziti da nisam... Pokusavam i dalje. Pokusavam sebe uvjeriti da volim njega, njega koji zrtvuje sve za mene, pristaje na sve. Ali ne. Stalo mi je, drag mi je... Ali ne ide dalje. Jer on mi posveti pjesmu, a ja se samo sjetno nasmijem, jer honey... sve su one odavno posvecene tebi.

I...? Nista. Proci ce i 113a. I 114a. I jos Bog zna koliko njih. Vjerovatno infinitely many... Budi sretan, jer iako nisam uspjela odbaciti osjecaje, jesam nadu. Nadam se da ti je dovoljno.

13.09.2009.

Nemam koncentracije. Previse memorija.

09.09.2009.

Eh kad covjek ne bi pravio greske, ne bi bio covjek

-Hej djevojcice.
Hej Ameriko.
-Samo naprijed, iskusi sve sto ti pruzam. Toliko je stvari samo za tebe tu. Ti si zvijezda, volimo te, posebna si, predivna! Samo izvoli, uzivaj u svemu sto ti srce pozeli!
Hvala puno, bas ste divni! Svi su tvoji ljudi, Ameriko, tako ljubazni i dragi. Svima je stalo do mene, zele mi najbolje.
.................................................................
-Eh naivna djevojcice... Vidis li sada kako je ustvari? Ja sam ti ponudila sve, a ti si samo trebala ostati svoja. Ne budi naivna, nije sve tako divno. Ljudi su i ovdje samo ljudi. I ovdje sa svijecom u ruci trebas traziti covjeka. I svi ti osmjesi... To je samo privid. Nikoga nije briga. A "tvoji" balkanci... Draga, oni su tu vec neko vrijeme. Nije puno ostalo u njima. Malo narodnjaka, i ljubav prema rakiji. A poprimili su taj fake smile, savrseno im stoji. Dijete drago... Davno si dobila savjet od jedne pametne osobe: ne vjeruj nikome.
I, da, pregazila si neka svoja pravila, ali nije kasno da se vratis njima. Jer ti si draga iznad ove povrsne kaljuze. Samo budi ono sto jesi i izvuci najbolje iz svega sto ti pruzam. Navuci i ti taj lazni osmjeh, ali bini se samo za sebe. Nitko drugi nece, moja mila. Da prezivis ovdje moras biti kao i oni. Misliti samo na sebe i s osmjehom podnjeti sve, pa i najvece boli, a znas i sama da ce ih biti. Ali ne bojim se ja za tebe draga, prezivjela si puno toga, pregazila samu sebe puno puta, da bi iz tog izasla jaca. Samo ne zaboravi tko si dok pozdravljas neznance s osmjehom na usnama, i nostalgijom u srcu. Znaj da tamo negdje postoji neki drugi svijet, svijet gdje pripadas, gdje te ne osudjuju zato sto sjedis sama na travi ispred kuce,pusis i citas, svijet gdje postoje ljudi koji te vole i koje volis, svijet koji je tvoj i uvijek ce biti tvoj. Tvoja rijeka, polje, brdo i tribine.
Dobro dosla draga. Jedna si od nas, ali nisi kao mi. Ostani takva, zapamti tko si!
I NE VJERUJ NIKOME!

04.09.2009.

Jednostavno i jasno. Mrzi me zbog toga. Nije me briga.

02.09.2009.

Oslonac u iluziji

<3 Igor, Maja, Dejan, Marko, Tim, Milen, Silvia. Moji balkanci.
Svaka cast amerima, ali kad ti covjek kaze kako zna svaku cajku iako ih osobno ne slusa, a vec 10 godina zivi u US, skontas da smo mi ipak posebni ljudi. :)

Nostalgija me hvata, kao i ova svinjska gripa.
Problem je emocionalna nestabilnost i nedostatak ikakvog oslonca. Krsim svoja pravila (previse se okrecem okolo ovih dana po kampusu). Ne znam vise sta vrijedi, a sta ne. Ne znam cemu se okrenuti.

Ne znam da li ici kuci za Bozic. Ne volim ga. Ne fali mi. Ne on kao osoba, ali da nase druzenje, lezanje na mostu i pjevanje, Bobi i Struge generalno. "ana, hocu da znas da te ja cekam, do bozica ima dosta, ali bez obzira hoces li doc ili neces, ja cu bit tu, i znaj kad god dodes ovamo imat ces se na koga oslonit, ti razmisli sta ces i kako ces, sto se tice svega, dolaska i nas, znam da je to jedan novi svjet i da nije lako ostat normalan". Da, znam i ja pcelice. Ti ces biti tu. Ja vjerovatno necu. A to nisi zavrijedio. Jer da ti dopustim, imala bih oslonac. Stabilan, kao kamen.

Ali naprotiv, ja ga ocajnicki trazim tamo gdje je voda najmutnija i najdublja, puna ostataka ne tako davnih kisa i snijegova. Tamo gdje kamen odavno nije bio stabilan za osloniti se na njega. Klizav, lagano se izmice, pod najmekanijim i najbezazlenijim korakom. Ustvari ne znam da li je jos uopce tamo, jer, ako jeste, negdje je ispod povrsine te mutne vode. Ne vidi se....
Bilo bi lakse da samo proviri na povrsinu, jer tako bih mogla napokon shvatiti da li sam u pravu kad tu klizavost i nestabilnost prepisujem nagadjanju da ustvari nije rijec o obicnom kamenu vec o nepravilnom, glatkom....
dijamantu...?

28.08.2009.

Disem. Mislim da je dovoljno.

Ne zelim da dobijes dojam da zelim nesto od tebe sada.
Realna sam osoba, znas to. Plus, tu je i on. Znas. Ne znam bas sta da radim s njim. Nije da mi je bitno, a nije ni da mi je svejedno.

Ali sam sretna, sretnija nego ikad. Iako ne prestajem plakati. Pa cak i za vrijeme predavanja. Ne pitaj. XD

Stvarno nije lako, sve ovo skupa. Biti daleko od svega, biti nemocan u svakom pogledu. Imati toliko obaveza, za koje nisi siguran uopce mozes li ih izvrsiti. +PMS. Znas vec i kako to kod mene funcionira. :)

Lako je kad te neko
ni ne zavoli
tad samo tamna strana
srca zaboli
tesko je kad za nekog jedinog
i svog postanes zrnce soli
tesko je kad tvoj neko
prestane da te voli


Uzimam si za pravo da budem sretna upravo zbog toga. Jer znam da ti nije svejedno.
A godina jeste duga. I neka ide kako treba ici. Ako nakon par mjeseci budes mogao slusati Balasa bez problema... Have a nice life, my friend. Ako ne...

Eh... godina jeste duga.

Cujemo se. :)

27.08.2009.

Welcome to USA

Da pravim novi blog? Zasto bih? Ovo sam ja. Konfuzna, mjesanih osjecaja i zbrkanih misli. To sto sam 7000km dalje ne znaci da sam se promijenila. U bilo kom pogledu...

Sve u svemu, Amerika je ok. Svidja mi se, skola je super, ljudi simpaticni, a ja loner.
Zasto? Zato sto sam hot Croatian girl koja je "In a relationship". Ma u kurcu sam, a ne u vezi.

Necu kuci za Bozic. Znam da je zrtvovao posao zbog mene, uradio je toliko SITNICA (zbog kojih mi i znaci nesto), nikad nije trazio previse i nije zahtjevao objasnjenje "pogubljenog pogleda", ni redovitog: Stani. Nije se ni naljutio zbog mojih prenosa i razlicitih odluka u razlicitim trenucima. Ali 1200$ i 7000km... Zbog cega? Ionako nema smisla. Ionako smo dva razlicita svijeta. Ionako.... nije bitno? Ne znam.

Nisi fora? Sta si dovraga htio reci? Nije mi trebala ona vecer, ali mi je drago sto sam te vidjela. Ne znam, Srx, ne znam, ali ja sam imala osjecaj kao da nikad nismo otisli iz Mostara...
Ja sam u Americi, ti doma. Javljas mi se samo kad ti treba nesto. Zovem te vec danima i ignoriras. Ne zelis razgovarati. Dobro. Ne vidim zasto bi se trudila. Nisi ni ti honey vrijedan toga. Jednostavno bih trebala naci nekog bogatog crnca ovdje ili jednostavno dati zeleno svijetlo onom NY metro liku. Ali ne mogu.
Tehnicki zbog njega, a ustvari... Ne znam.

Zelim te van svog zivota. Bilo bi mi lakse. Ne mozes biti prijatelj s nekim tko ti je znacio vise od icega.

Ili jednostavno dodji na Duke. Ne vidim neki problem u tome. I onako nemas pojma o univerzitetima, koja ti je jebena razlika?

Znas da se necu promijeniti u ovih godinu dana. Znas da necu pogledati nikoga drugog kazes li da dolazis. Ne treba mi nitko, sve dok u tvojim ocima vidim Mostar.

Samo mi iskreno reci varam li se kad kazem da je u onoj Banjaluckoj noci jos uvijek bio tu?

19.08.2009.

Post post post scriptum. Do kad?

There's nothing I can say
There's nothing I can do now

Up above the world so high


Zivot je cudna igra.
Nadam se da ce mi u svom sarenom vrtuljku, ringispilu u mojoj glavi ("to ne zna nitko, samo ti") nekada ponovno donijeti tebe.

Dobro jutro Ameriko, "dobra noc Banjaluko".

14.08.2009.

Sitnice

Upoznali se u Scorpionu. Tamo ćemo se i pozdraviti.
Prvu večer otišli u Froteu. Tamo ćemo biti i zadnju. (Ne daj Bože da je zadnja :))

Sitnice... Kako kažeš.
Puno je sitnica...

I da, falit ćeš mi Pčelice. Puno. Jer... si mi drag. Značiš mi nešto. I znam da si sumnjao u to, sve do jučer. Drago mi je što je ta sumnja nestala... Mislim da ti dovoljno znači moja reakcija na onu bittersweet tišinu danas. Jer, sve na stranu, ali uglavnom su potekle zbog tebe. I nas. Čudno, naglo nastašmo mi. Ne nadah se tomu.

Onaj dan u kući tvoga brata... Znam da misliš isto, i glupo mi je napisati. Jednostavno prirodno. Prelijepo.

Hvala na svemu. Vidimo se. :)

06.08.2009.

Ma kome ja glumim...

Tvoj glupi post me tako trzne... I ne znam gdje sam...
I točno nakon mjesec dana, ponovno stavim narukvicu. I osjećam se ok s njom. Samo stoji tu... Nemam je snage skinuti, nemam snage pogledati.
S njim se još nisam vidjela, znam da ćemo shvatiti da smo pogriješili, da se ne trebamo ni truditi... A ja želim, fakat želim. Želim dati šansu Pčelici. Jer momak je stvarno dobar i drag.
Ali nije fer prema njemu da me jedan tvoj tako nevin post na tako... zanimljiv... datum trzne. Rasplače i deprimira.
I onda čujem tvoj glas. Osjetim u njemu nešto... Znam da ću te vidjeti za par dana. I ne znam šta da ti kažem.

On je spreman pokušati biti uz mene iako kilometrima daleko. Ti to nisi bio. To je sve što ja trenutno znam.

Nista lakše nego sebe slagati...
Ništa lakše neg se nasmrt opiti...
Ništa teže nego zalud tragati...
Od sto drugih nju sam hteo sklopiti...
Srce cupka, al misao okleva...
Čeka da se stvari same dese...
Tuga lepše zvuči kad se otpeva...
Pesma sve podnese...

06.08.2009.

Opet peti...

Ne tako davno bio je jedan Peti kad sam gledala izbore za predsjednika moje buduće države... I tada je započelo Ništa Posebno.
Još skorije, bio je jedan peti kad su me na krevetu dočekali biseri za napunjenih 6.
Slijedeći 5i bio je u suzama zbog pogrešnog zagrljaja.
Posljednji peti bio je nasmijan, zbog lijepe večeri, Hladnog Piva i zajebancije... Nisam mu imala broj mobitela, ni njega kao frenda na facebooku, nigdje. Bilo mi je predobro, upravo zbog toga.

Puno toga se dogodilo od tog, prošlog petog.
Ovog Petog, Olujnog, dogodilo se ovo:
"Šta ćemo? Šta ću ja s tobom? Hoćemo li ostati na petom ili početi s Petim?"
I počeli smo. Luda djeca. A imamo još 11 dana. I onda 4 mjeseca u kojima bi trebali funkcionirati "na daljinu". Ne znam kako će to ići, ali dat ću sve od sebe. Jer s njim sam po prvi put u potpunosti svoja. :)

Pčelice luda, nije mi ovo trebalo. Ali obećajem da će ovo biti Nešto Posebno.

04.08.2009.

Zašto to radiš?

Eh moja pčelice. Da si bar moja kako treba...

Šta reći, šta ću ja od tebe, luđače ludi!?
Ukratko: majka mu dobila otkaz, a on dobio posao u Dubrovniku gdje bi mu satnica bila 6KM, što je drama. Razmišljao dan i rekao da ne ide. Izvukao se pred roditeljima na priču da mora raditi praksu koju ustvari nije morao, a sad hoće. Što znači da će raditi po cjele dane besplatno, a mogao je zarađivati bruku.

Zašto nije? "Sve zbog tebe, ludo luda. Šta ti meni radiš!"

Ne mogu vjerovati koliko žrtvuje zbog mene, zbog osobe koju zna par nepunih mjesec dana, zbog osobe zbog koje je i do sad imao dovoljno problema oko dolazaka kući u 6 ujutro i ostalih gluparija!

Pčelice luda, pa zašto mi to radiš?
O crni ćuko! Fališ mi, a provela sam cijeli dan s tobom. Nezgodno. *¸* Šta da radim s tobom? Da fakat radim tamo samo da bi došla kući za Božić? Jesi vrijedan toga?
Ako sam ja tebi vrijedna laži i žrtve posla koji bi jako pomogao obitelji, onda vjerovatno jesi. Donekle mi je i drago jer otvorio si mi oči.

Onaj tko je spreman žrtvovati se za tebe, vrijedan je tvoje žrtve i suza.
Ili, kao što kaže Zabranjeno:
"Ko te kara, nek ti
piše pjesme."

01.08.2009.

Izašli smo tri puta

I prije nego izbrojašmo Prve, stigoše neki Posljednji.
Mrzim Dubrovnik, mrzim Ameriku, mrzim to što sam te upoznala sada, kad imamo još 1 dan.
Pčelice luda! Mrzim to što se osjećam savršeno pred tobom s pivom, cigarom, psujući i odmjerajući cure. Mrzim i to što ti mogu napisati bilo kakvu debilnu poruku, bez gramatike "bih išao" ovo, ono, već "Oćemo ić?" i ti ćeš uvijek komentirati s "Đe'š mi to reć?!" XD Mrzim što sam te upoznala i zaljubila se kao kreten. Sad kad ne idem za godinu, već za mjesec i pol, ili danas već 16 dana, i posebno sad kad ti ideš (ironije neke životne) za 2 dana.
"Samo šuti, ne spominji nikad." Da... Bit ćeš moja Buba Erdeljan. Eh, prokleti koncert Hladnog piva, "Ranjeni i ludi", prokleti Balaš i prokleta šutnja.

Nećeš mi nedostajati. Nisam se imala vremena naviknuti. Ali bit će mi žao što nikad nismo imali priliku Pčelice.


Negde se pipnu naši mali svemiri
kada već pomislim da spavaš...

30.07.2009.

Citat jedne Pčelice

"Izađem li s tobom još tri puta, majke mi, ja ću se zaljubiti!"
-I šta ćeš onda?
"Onda ću tugovati kad odeš, ludo jedna!"

Eh, Pčelice, toga se bojim. Iako... mislim da ti je već kasno, jedna kapljica u parku kraj vrtića šapnula mi je to prije par dana. Al neka. :) Šank u Dubrovniku čeka.
Za 18 dana zbogom pčelice, vidimo se za 8 mjeseci. Simpatičan si ti lik.

27.07.2009.

Ovaj put jeste PMS

Ali sad plačem zbog tebe. Jer mi fališ, "malo moje ćudljivo".
Sanjala sam te, sjedili smo i potiho se držali za ruke, da nitko ne vidi. Pričao si mi kako si se pokupio s nekom malom. A M. je stajao pored. I u snu mi je bilo stalo do njega, ali samo sam vidjela tebe, samo sam tebe voljela i željela. Bolan je bio i san, a još bolnije buđenje. Fališ mi više od ičega, i idalje boli, onako muklo, beznadno... Previše boli što je zauvijek gotovo. Jer nismo mi odradili sve svoje... Toliko je toga ostalo nedorečeno.

Postoji priča. Priča o Violeti.
Bila je djevojčica, nepunih devetnaest. I imala je momka kojeg je voljela, s kim je bila povezana na nekoj višoj razini. Bile su to 80-e, slali su si namirisana pisma i redke poezije. Najčišće emocije u najjasnijem obliku. I Ivica je volio nju, i bio je spreman žrtvovati sve i pokušati vezu na daljinu, kad je došlo do toga. Jer Ivica je bio stariji, i čekale su ga 4 godine fakulteta u Zagrebu. A u to doba, Zagreb je bio preko svijeta. Zagreb je bio Amerika.
U to vrijeme postojao je i Pavo. Uporni momak iz mjesta, momak koji bi dobio što god zacrtao jer to mu je bio karakter. Vječni borac. A taj put zacrtao si je Violetu. Pavo je kao tajno oružje imao svoju povijest, koja se nekako čudno isprepletala s Violetinom. Naime njena majka je imala jednu veliku ljubav, koja je rasla kroz pisma. Momak se zvao Pavo. Stariji brat Pave iz priče. Njega je život odnio daleko od kuće, u vojsku, tamo u 1940im, i nikad ga nije vratio. Kući se vratio samo kofer pun pisama Violetine mame i jednom jedinom slikom njega u mornarskom odijelu. Violetina mama, tada samo slomljeno i tužno djevojče, udala se za prvog momka koji se pojavio na njenim vratima, i dobila je 3 divne kćeri, ali Pavina slika uvijek je ostala pokraj njenog kreveta. I upravo nju bi Violeta, kao dijete, odvajala na stranu od svih ostalih... Zbog nečega je bila posebna.

I kad je došlo vrijeme za Violetu da odluči šta želi od života, ona je krenula linijom manjeg otpora. Pavo je bio tu, mogao ju je lako izvući iz jada i bjede te male seoske kućice u kojoj je živjela. A Ivica je bio samo san, ptica koja je previsoko letjela za njene niske domete i ograničene horizonte.
I  tako su 29.11.1986. zazvonila zvona na crkvi, za jednu tužnu djevojku čiji je pogled stremio u daljinu, i za jednog hrabrog i upornog mladića koji je dobio što je htio.

Godinu dana kasnije, Violeta, Pavo i mali, ironično, Ivan, u kolicima, šetali su Čapljinom. Pored njih su prošli dama i gospodin iz Zagreba, s bebom u kolicima. Bez pozdrava, bez pogleda, samo prošli... Nakon par koraka, u istom trenu su se okrenule dvije glave, onako skrivećki, i potražile se "po poljanama davno zakopane čežnje" po zadnji put. I suze su samo tiho potekle niz Violetino lice.

I nije čudno što i danas, s troje djece koja uspjevaju u svojim ciljevima i čine je sretnom, Violeta ponekad ima "izgubljeni pogled" koji uzaludno traži u nekim daljinama te dobro poznate oči, i izgubljenu ljubav.


A danas evo, dolazi i treća generacija tužnih priča i daljina koje dijele. Sudbina je kurva.

21.07.2009.

It's been, it is, and it will always be...

"Simply you"

19.07.2009.

Just another night

Pobjegla sam iz kuće sinoć oko 2:30.
Gledala zvijezde. Neke od njih su bile crne... A neke potpuno, blještavo bijele.
Gledala drveće kako se njiše. I travu kako lagano vijori. Dio trave bio je crn. Garav.
Grijala ruke na još toplom betonu. Beton zna biti i maslinasto zelen.
Gasila žeđ vodom. S okusom šumskog voća.
Gledala u daljinu, u nepoznato. Gledala u blizinu, u nepoznato...

Razmišljala o tome kako ljudi griješe, ali to znači samo da pokušavaju.
I tako, naslonjena na grane drveta, mekane i tople grane, shvatih kako je život kratak. A kako je malo dovoljno za sreću.

Zora me iznenadila s osmjehom na licu i vjetrom u kosi. A neke od zvijezda se prošuljaše tiho pored sunčeva izlaska i ostadoše tu.

Da ih spremim u kutiju za nakit i čuvam kao vrijedne bisere, ili da ih pustim nazad na nebo, gdje definitivno pripadaju više nego u mojim gotovo spakiranim koferima?

17.07.2009.

Ja sam samo sanjar, lutalica...

Nije me više strah... Opet se puštam niz rijeku, pa kud puklo.
Ja sam previše slomljena da bi se opirala... Jer pogled je blag, osmijeh susretljiv, dodir suzdržan, a pun čežnje.

Dovraga koliko mi nedostaješ! Fale sitnice, kaže Marcelo....
Dobijem nalaze, nizak mi šećer, samo mi pada na pamet Nutela u 2 poponoći.
Pričamo o serijama u autobusu i ja se mogu sjetiti samo Dexa, Weedsa i Scrubsa.
Neću dalje. Ne znam ni šta da napišem. Znam da ćeš pročitati.
Šta da ti kažem osim da mi fališ?
Zar postoji nešto drugo što ti mogu reći?
Postoji puno toga, prijatelju, ali iznad gotovo svega ti mi jednostavno ovako nevino nedostaješ.


Stariji postovi

Poetry of a Mathematician
<< 06/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930



Mama, just killed a man, Put a gun against his head
Pulled my trigger, now he's dead
Mama, life had just begun
But now I've gone and thrown it all away
Mama, ooh, Didn't mean to make you cry
If I'm not back again this time tomorrow
carry on, carry on as if nothing really matters

Too late, my time has come
Sends shivers down my spine, body's aching all the time
Goodbye, ev'rybody, I've got to go
Gotta leave you all behind and face the truth
Mama, ooh, I don't want to die
I sometimes wish I'd never been born at all


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
32518

Powered by Blogger.ba